Košarkaški reprezentativci Bosne i Hercegovine jutros su otputovali u Limasol gdje će u C grupi na predstojećem Evropskom prvenstvu igrati protiv selekcija Španije, Italije, Grčke, Gruzije i domaćeg Kipra.
Slijedom nesretnih događaja nakon odluke FIBA o neskidanju zvjezdice naturalizovanog igrača kraj imena Luke Garze, među kojima su povreda abdomena najboljeg strijelca ekipe Muse i neoporavak pleja Kastanjede ekipa Adisa Bećiragića će na Eurobasketu biti prilično oslabljena. I pored ubjedljivih pobjeda u tri posljednje pripremne utakmice, protiv objektivno nedoraslih protivnika, optimizam i velika očekivanja BH-javnosti prije samog početka priprema reprezentacije u posljednje vrijeme naglo su splasnuli. U subotu veče protiv Belgije u posljednjem pripremnom meču u Skenderiji skupilo se jedva 2500 gledalaca. Kao zamjena za 180 cm visokog Kastanjedu na čiji oporavak je Bećiragić strpljivo čekao čitav mjesec dana naknadno je iznenadno pozvan još niži (178 cm) plej-povratnik u reprezentaciju 36-godišnji Džon Roberson kao Kastanjedina zamjena i koji izgleda potpuno nespreman.
Da je sve išlo po planu i da je kojim slučajem i Luka Garza uz Džanana Musu krenuo na Kipar, sa plejem Amerikancem ili bez njega, sve je moglo biti drugačije.
Iz povjerljivih izvora dobio sam sadržaj pisma koje je Luka Garza još u aprilu ove godine poslao na adresu Košarkaškog saveza BiH i na adresu generalnog sekretara FIBA Andreasa Zagklisa i predjsjedavajućeg FIBA World šeika Sauda Alija Al-Tanija koje na žalost nije urodilo plodom.
Tekst pisma koji možete u cjelosti pročitati u narednim redovima. Zbog administrativnih propusta KS BiH u pravovremenom slanju žalbe u roku koji je FIBA odredila a koji nije ispoštovan, što je spomenuo i Jusuf Nurkić prije koji dan, Garza je postao žrtva administrativnih prepreka.
D. Dželetović
Pismo Luke Garze koje je primila FIBA prenosimo i u prevodu a i u originalu (na engleskom jeziku).
- Poštovani gospodine,
Pišem vam ne kao profesionalni košarkaš, već kao unuk – noseći obećanje u srcu koje sam dao mnogo prije nego što sam ikada dotakao NBA parkete.
Moje ime je Luka Garza. Ponosan sam na svaki dio svog naslijeđa, ali nijedan dio me ne zove dublje od mojih bosanskih korijena. To je zemlja moje majke Šejle, njene majke a moje bake Ksenije i njenog pokojnog oca Refika Muftića – mog dede. Dugo sam sanjao da nosim dres Bosne i Hercegovine, ne samo kao sportista, već kao sin bosanske zemlje, kao čovjek koji želi odati počast svojoj porodici i kao ljudsko biće oblikovano ljubavlju, otpornošću i duhom svojih predaka.
Moj djed, Refik, bio je legenda u Sarajevu – ne zato što je bio kultni golman FK Sarajeva, već zbog načina na koji se nosio kroz život. Bio je čovjek iz svog naroda.
Vidio sam to u načinu na koji su ga ljudi zaustavljali na ulicama s divljenjem i zahvalnošću, ne samo zbog njegove igre, već i zbog njegove humanosti. Tokom rata, kada je nada bila oskudna i svijet se ohladio, on je ostao u Sarajevu. Rizikovao je sve – donosio je hranu, vodu, čak je i pretvarao njegov automobilski akumulator u izvor energije kako bi komšije mogle preživjeti tamu. Bio je čovjek koji nije nosio odijeli supermena, ali je spašavao živote tihom hrabrošću.
Tada sam bio samo dječak, posmatrao sam, učio, udisao svakom porom šta znači biti Muftić – i šta znači biti Bosanac.
Moj rođak, Amar Alibegović i ja sanjali smo da zajedno igramo rame uz rame za zemlju našeg dede. Ne za slavu, već za ljubav – za porodicu. Našoj baki, koja je još uvijek živa, to bi značilo sve na svijetu da to vidi.
I iako mog djeda više nema, vjerujem da on bdije nad nama. I znam u svom srcu da ga ništa ne bi učinilo ponosnijim nego vidjeti svoja dva unuka, ujedinjena, kako igraju ne za sebe, već za sve za šta se on zalagao.
Moji roditelji su podnijeli zahtjev za moju bosansku naturalizaciju kada sam imao samo osam godina – mnogo prije nego što sam igrao na koledžu ili u NBA ligi. Mnogo prije nego što je iko znao moje ime. Nikada nisam tražio bosanski pasoš da bih nastavio svoju karijeru.
Tražio sam jer sam Bosanac. Jer je ova zemlja dio mene. Jer svaki put kada vidim plavo-žuto, vidim oči svog dede, ruke svoje bake, suze svoje majke kada je bila prisiljena napustiti svoj dom, porodicu i normalan život koji je imala zbog rata, ostavila je sve iza sebe da bi započela život u Sjedinjenim Državama, a kasnije je 11 godina radila za bosansku ambasadu, nikada ne zaboravljajući odakle dolazi.
Sada, kako se približava Eurobasket, tražim nešto veće od sebe: da nosim dres Bosne i Hercegovine bez zvijezde pored svog imena. Ne kao stranac. Već kao sin koji se vraća kući.
Ovdje se ne radi o pravilima ili rupama u zakonu. Ovdje je riječ o porodici. Radi se o baki koja je još uvijek živa i moli se za priliku da vidi oba svoja unuka, Amara Alibegovića i mene, kako igramo rame uz rame za zemlju naših korijena. Radi se o obećanju koje sam u srcu dao svom djedu i majci. Dede Refika više nema, ali ga nosim sa sobom u svakom koraku koji napravim.
Molim vas da shvatite: Ne tražim samo dozvolu da igram za reprezentaciju. Tražim čast da dam sve što imam za zemlju koja je dala sve mojoj porodici. Razumijem da postoje pravila. Razumijem da su vam povjerene odluke koje sežu dalje od same košarkaške igre.
Ali molim vas da ovo ne shvatite kao tehnički zahtjev, već kao ljudski. Ne tražim da kršim pravila. Tražim da budem viđen onakvim kakav jesam.
Postoje igrači koji koriste nacionalnost kao put do prilike. Molim vas da shvatite da za mene ovo nije oportunizam. Ovo je ljubav. Ovo je naslijeđe. Ovo je krv.
Molim vas, pomozite mi da ponesem ime svoje familije na dresu i na košarkaškom terenu. Dozvolite mi da nosim taj dres bez zvjezdice. Dozvolite mi da budem ono što sam oduvijek bio – ponosni Bosanac, spreman dati sve iz sebe
ovom timu, ovoj naciji i u ovom trenutku.
Hvala vam – što ste pročitali, što ste saslušali i što ste razmotrili moj slučaj. Bilo bi mi jako drago, kao i mojoj porodici, ako biste mi pomogli da ostvarim ovaj san.
S dubokim poštovanjem i poniznošću,
Luka Garza
(Originalno Garzino pismo)
Dear Honorable Sir,
I write to you not as a professional basketball player, but as a grandson—carrying a promise in my heart that I made long before I had ever touched an NBA court.
My name is Luka Garza. I am proud of every part of my heritage, but no part of it calls to me more deeply than my Bosnian roots. It’s the country of my mother, Šejla, my grandmother, Ksenija, and my late grandfather, Refik Muftić—my Deda. I have long dreamt of wearing the jersey of Bosnia and Herzegovina, not just as an athlete, but as a son of the soil, as a man wanting to honor his family, and as a human being shaped by the love, resilience, and spirit of his ancestors.
My grandfather, Refik, was a legend in Sarajevo—not because he was the iconic goalkeeper for FK Sarajevo, but because of how he carried himself through life, he was man of he people..
I saw it in the way people stopped him on the streets with admiration and gratitude, not just for his play, but for his humanity. During the war, when hope was scarce and the world had turned cold, he stayed behind. He risked everything—bringing food, water, even converting his car into a power source so neighbors could survive the darkness. He was a man who wore no cape, but who saved lives with quiet courage.
I was just a boy then, watching, learning, breathing in what it meant to be a Muftić—and what it meant to be Bosnian.
My cousin, Amar Alibegović, and I have dreamed together of playing side by side for our grandfather’s country. Not for glory, but for love—for family. It would mean the world to our grandmother, who is still alive to see it.
And though my Deda is no longer here, I believe he watches over us. And I know in my heart, nothing would make him prouder than seeing his two grandsons, united, playing not for themselves, but for everything he stood for.
My parents filed for my Bosnian naturalization when I was just eight years old—long before I played in college, or the NBA. Long before anyone knew my name. I never asked for a Bosnian passport to further my career.
I asked because I am Bosnian. Because this country is a part of me. Because every time I see the blue and yellow, I see my grandfather’s eyes, my grandmother’s hands, my mother’s tears when she was forced to leave her home, family and life because of the war, she left everything behind to start a life in the United States, and later worked for the Bosnian Embassy for 11 years, never once forgetting where she came from.
Now, as the Eurobasket approaches, I’m asking for something greater than myself: to wear the jersey of Bosnia and Herzegovina without a star next to my name. Not as a foreigner. But as a son coming home.
This is not about rules or loopholes. This is about family. It’s about a grandmother who is still alive and praying for the chance to see both her grandsons, Amar Alibegovic, and I, play side by side for the country of our roots. It’s about a promise I made in my heart to my Deda and to my mother. He is gone now, but I carry him in every step I take.
Please understand: I am not just asking for permission to play. I am asking for the honor to give everything I have, for a country that gave everything to my family. I understand there are rules. I understand that you are entrusted
with decisions that go beyond the game. But I ask you to see this not as a technical request, but as a human one. I am not asking to bend the rules. I am asking to be seen for who I am.
There are players who use nationality as a path to opportunity. I ask you to see that for me, this is not opportunism. This is love. This is legacy. This is blood.
Please help me carry my family’s name onto that court. Let me wear that jersey without an asterisk. Let me be what I have always been—a proud Bosnian, ready to give everything in me to this team, this nation, and this moment
in time.
Thank you—for reading, for listening, and for considering my case. It would mean the world to me, and to my family, if you would help bring this dream home.
With deep respect and humility,
Luka Garza
