Ako je iko imao dilemu kako funkcionišu procesi unutar Košarkaški savez Bosne i Hercegovine, slučaj U16 reprezentacije ogolio je sistem do kraja – bez šminke, bez izgovora i bez iluzija.
Godinama smo slušali Adnan Jašarević kako upozorava na samovolju pojedinaca, netransparentnost, odluke koje se donose mimo institucija. Govorio je o Savezu kao o sistemu koji ne služi igračima, već pojedincima. Govorio je o “privatnom biznisu” i potrebi da se stvari vrate u zakonske okvire.
Danas – isti čovjek demonstrira upravo ono protiv čega se navodno borio.
Prvo je predložio Adnan Žunić, uz obrazloženje koje je imalo smisla: rad, kontinuitet, rezultati. Međutim, onog trenutka kada se Žunić razišao sa KK Realway Sarajevo, prijedlog više nije bio aktuelan. Nestao je – baš kao i argumenti koji su ga prethodno “nosili”.
Na scenu stupa Slaviša Ožegović – trener koji, slučajno ili ne, ostaje vezan za isti klub. I tu prestaje svaka dilema: kriterij očigledno nije znanje, nego adresa. Nisu rezultati, nego relacije.
A upravo je Adnan Jašarević ranije upozoravao da pojedinci “kadrovišu kako žele”.
Danas – on kadroviše.
Još problematičniji je lični moment koji se više ne može ignorisati. Sam je priznao da njegovo dijete trenira u pomenutom okruženju i da iz te perspektive prati rad kandidata. U trenutku kada ta veza nestaje – nestaje i kandidat. Ako to nije školski primjer sukoba interesa, onda je pitanje šta uopće jeste.
Ali priča tu ne staje.
Isti čovjek koji tvrdi da nema uvid u finansije Saveza, sada bi, prema nezvaničnim informacijama, trebao biti zadužen za pronalazak sredstava upravo za U16 selekciju. Isti onaj koji govori o netransparentnosti, traži prostor gdje se uticaj tek gradi – u mlađim kategorijama, na spiskovima, među generacijama koje dolaze.
To više nije kontradikcija. To je obrazac.
Jer kada tražite ovlaštenja da “pomažete” selekcijama u kojima igra vaše dijete, kada želite biti most prema FIBA strukturama, kada istovremeno mijenjate kriterije u hodu – onda više ne govorimo o reformi sistema. Govorimo o preuzimanju sistema.
Na kraju, ostaje pitanje koje boli više od svih analiza:
Da li se reprezentacije Bosne i Hercegovine formiraju zbog najbolje djece ove države – ili zbog interesa onih koji trenutno imaju uticaj?
Jer ako je kriterij promjenjiv koliko i klub u kojem trener radi, onda problem nije u jednom izboru. Problem je u ljudima koji taj izbor donose.
A Adnan Jašarević je, nakon svega, uspio ono što je rijetkima pošlo za rukom – da sopstvenim potezima poništi sve što je godinama javno govorio.
Od glasnog kritičara postao je simbol upravo onoga protiv čega je ustajao.
I to je, možda, najveći njegov poraz.
E.Sk
