Javnost u Hrvatskoj još uvijek živi u iluziji košarkaškog sjaja osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. U tom periodu Cibona i Split su osvajali Evropu, hrvatski igrači bili su nosioci igre moćne jugoslovenske reprezentacije, a finale Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine s legendarnim Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem ostalo je upisano zlatnim slovima u historiju sporta. No, od tada su prošle 33 godine, a hrvatska košarka se nije pomaknula ni milimetar naprijed.
Umjesto da se gradi na nekadašnjem uspjehu, hrvatski klupski i reprezentativni košarkaški sistem polako se urušavao. Danas se od reprezentacije i dalje očekuju medalje, ali realnost je surova – Hrvatska je daleko od toga. Klupska košarka je u potpunom rasulu, rezultati u ABA ligi i FIBA takmičenjima su porazni, a domaća liga jedva da privlači interes. Više se priča o bivšoj slavi nego o ozbiljnom razvoju.
Najbolji dokaz pada hrvatske košarke je činjenica da prvi put od nezavisnosti Hrvatska neće igrati na Eurobasketu. I nije to splet nesretnih okolnosti, nije slučajnost, nije nepravda – jednostavno, Hrvatska je bila slabija od Francuske i Bosne i Hercegovine. Slabija, jer su u timovima nedostajali sistem, vizija i kontinuitet rada.
Pogledamo li širu sliku, uzroci ovakvog pada leže u lošem radu s mladima, nepostojanju dugoročnog plana razvoja i nesposobnosti da se zadrže talentirani igrači unutar nacionalnog sistema. Uspješni sportovi, poput nogometa i vaterpola, pokazuju kako se kvalitetan rad može pretočiti u rezultate. Zašto košarka nije slijedila isti model?
Klupska scena je još jedan segment koji zahtijeva ozbiljnu reformu. Hrvatski klubovi već godinama ne mogu konkurirati ni u regionalnoj ABA ligi, a kamoli u evropskim takmičenjima. Cibona, koja je nekad harala Evropom, sada se bori s finansijskim problemima i neizvjesnom budućnošću. Split, Zadar i ostali nekadašnji velikani daleko su od ozbiljnih rezultata. Bez jakih klubova nema ni jake reprezentacije, a bez strategije razvoja mladih igrača, hrvatska košarka će i dalje tapkati u mjestu.
Vrijeme je da se prestane živjeti na staroj slavi i da se prizna realnost – hrvatska košarka treba ozbiljan restart. Stručni kadar, ulaganje u infrastrukturu i sistematski rad s mladima ključni su faktori za izlazak iz krize. Bez toga, priče o medaljama ostat će samo puka nostalgija, dok će se stvarnost svoditi na neuspjehe i razočaranja.
