Odlaskom Duška Vujoševića završava se jedno poglavlje koje je daleko prevazilazilo granice jednog kluba. To je bila epoha stvaranja, rada i vjere u domaćeg igrača — epoha koju su obilježili treneri poput Bogdan Tanjević, Mirko Novosel, Željko Pavličević i Božidar Maljković.
Njihove evropske titule nisu bile proizvod tržišta, nego proizvod sistema koji je gradio igrače, a ne kupovao timove. U tom naslijeđu, Vujošević je bio posljednji veliki bastion ideje da se košarka može stvarati — strpljivo, planski i s vjerom u domaći kadar.
Duško Vujošević je bio više od trenera — bio je učitelj, vizionar i simbol jedne škole košarke koja je, čini se, danas gotovo izbrisana. Njegov Partizan je 1988. godine, bez ijednog stranog igrača, stigao do trećeg mjesta na završnom turniru u Belgiji. Bila je to poruka — da se može i drugačije, da se rezultati ne moraju kupovati, nego graditi.
Kasnije, 2010. godine, Vujošević je ponovo odveo Partizan na završni turnir, ovaj put uz minimalno oslanjanje na strance. Bio je to posljednji veliki evropski trag tog sistema. Nakon toga, kao da je neko ugasio svjetlo. Jugoslovenska škola košarke, zasnovana na domaćim igračima, postala je relikt prošlosti.
Danas su situacije potpuno drugačije. Evroligaški klubovi raspolažu rekordnim budžetima, ali rezultat ne prati ulaganja. Timovi su puni stranaca, često ih ima više nego domaćih igrača, a i dalje se traži uspjeh koji izmiče. I ne uspijeva ni najvećima. Čak ni trener poput Željko Obradović, najtrofejniji evropski stručnjak, ne može da ponovi dominaciju u sistemu koji je izgubio svoju osnovu — razvoj, kontinuitet i identitet.
Vujošević je to davno sažeo jednostavnom, ali surovom rečenicom: „Džaba vam novci, moji sinovci.“ Jer novac ne može kupiti sistem, ne može kupiti identitet, ne može stvoriti igrača koji razumije dres koji nosi.
Njegov Partizan je bio fabrika igrača. Danas, Srbija i region i dalje žanju plodove tog rada kroz imena poput Bogdan Bogdanović ili Nikola Milutinov — igrače koji su prošli kroz filozofiju stvaranja, ne kupovine. Ali takav pristup danas gotovo da ne postoji.
Umjesto toga, svjedočimo stalnim promjenama rostera, kratkoročnim projektima i pokušajima da se uspjeh kupi preko noći. Navijači se teško mogu identifikovati s tim ekipama, jer se timovi mijenjaju iz sezone u sezonu, bez korijena i bez kontinuiteta.
Smrt Duška Vujoševića nije samo odlazak čovjeka. To je simboličan kraj jedne ideje. Ideje da se može graditi, stvarati i vjerovati u sopstveni rad. Ideje koja je oblikovala generacije i ostavila trag koji se više ne ponavlja.
I zato ostaje pitanje — da li je evropska košarka, u svom današnjem obliku, izgubila dušu koju je nekada imala? Jer bez Duleta, čini se, nestaje i posljednja nit koja je podsjećala na vrijeme kada se košarka stvarala, a ne kupovala. Košarka je ostala i bez ono malo duše.
E.Skokić
