Bio sam beskrajno tužan što košarkaši Partizana 1988. godine nisu usvojili titulu prvaka Evrope u Ganu. Kao dječak zaluđen crno-bijelom bojom bio sam ubijeđen da će moji ljubimci osvojiti trofej.
Optimizam mi je grijala činjenica da je Partitzan u grupnoj fazi igrao fenomenalno. Ipak, Makabiji je u polufinalu „uništio“ moje dječačke snove, a dobro pamtim kako su mi se te noći, vjerovali ili ne, tabani znojili.
Još jednom će mi se to u životu ponoviti 1990. godine kada je fudbalska reprezentacija Jugoslavije igrala protiv Argentine. Poraz nakon jedanesteraca pamtim i danas, kao i mnogi drugi kojima je tih 90-godina sport bio utočište od rastućeg nacionalizma.
Partizan je titulu Jugoslavije, poslije dominacije Jugoplastike, osvojio u „krnjoj“ ligi, a svoj put u Kupu šampiona počeo je i dovršio u Fuenlabradi (Španija).
Naravno da sam pratio svaku utakmicu i još uvijek vjerovao da rata neće biti.
Nisam vjerovao da će Partizan biti prvak, vjerovatno ni oni sami, ali…
Došlo je finale i dan kada sam posljednji put navijao za Partizan. Da, 16. aprila 1992. godine posljednji put sam navijao za Partizan.
Rat u mojoj domovini je počeo. Moj rodni kraj okupirali su Arkanovci i domaći ekstremisti, zločini su već počinjeni u Zvorniku, Bratuncu…
Znam, sport, politika i rat ne bi trebali imati nikakve veze, ali… U ovom slučaju su oni koji su navijali za moj Partizan bili na suprotnoj strani, pucali su u nas zbog imena i prezimena.
Zato sam 16. aprila 1992. godine proslavio titulu evropskog prvaka i zatvorio knjigu svog djetinjstva. U njoj se nalaze „idoli“ od Zorkića, Grbovića, Nakića… do Danilovića i Đorđevića. U njoj se nalaze „idoli“ Vokri, Đurovski, Omerović, Mijatović, Novak…
I danas u svojoj kolekciji imam dva Partizanova dresa. Jedan od Gorana Troboka, a drugi od Amera Osmanagića.
I danas u okršajima Partizana i Crvene Zvezde navijam za Partizan, ali samo tada i… U ostalim utakmicama sam neutralan jer ne mogu navijati za crno-bijelu boju ako se s tribina veličaju ratni zločinci, vrijeđaju ljudi na nacionalnoj osnovi.
Partizan je bio dio Jugoslovenskog sportskog društva i kao takav je imao priliku da bude integrativni faktor na tužnim balkanskim prostorima. U Srbiji kakva je bila 1992. godine znam da je to bilo nemoguće, ali se katarza mogla dogoditi u 21. stoljeću. Partizan se mogao i morao vratiti svom izvornom modelu funkcionisanja. Klub za sve nacije i generacije.
Nažalost nije, ali smatram kako su članovi Partizanove porodice i rukovodstvo svih ovih godina sačuvali čast i dostojanstvo prethodnih generacija. Ne sjećam se nekog težeg nacionalističkog ispada pojedinca zbog čega bi mi se još više „zgadio“ Partizan.
Navijači su takvi kakvi jesu i t, vjerovatno, neće biti promjene. Razumijem i njih jer su oni ti koji se žrtvuju za klub, koji bodre, ali… Morali bi shvatiti kako je za Partizan bolje da ponovo ima navijača svih nacija i generacija. Naravno ima i sada navijača svih nacija i generacija, ali mislim na masovniju podršku.
Na kraju čestitam Partizanu na osvojenoj titulu 1992. godine. Prošlo je 28 godina. Navijači predugo čekaju na novu titulu. Možda se nekom čini nemogućim osvajanje nove titule prvaka Evrope. Kome se činilo mogućim osvajanje titule prvaka 1992. godine. Partizan je upravo 1992. godine pokazao je i nemoguće moguće.
Zbog toga nije nemoguće da ponovo navijam za Partizan jer sam 16. aprila 1992. godine navijao za crno-bijele posljednji put, ali ne i zadnji.
