Neke utakmice izgubiš u posljednjoj sekundi. Neke u produžetku. Neke dobiješ pa tek kasnije shvatiš da si ih zapravo izgubio.
A postoje i oni porazi protiv kojih nema odbrane.
Takav je odlazak Edina Avdića.
Četrdeset i sedam godina. Samo 47. Broj koji u košarci može značiti minutažu, broj poena ili dres nekog igrača. U životu je to premalo. Nepravedno malo. Posebno kada govorimo o čovjeku koji je iza sebe ostavio ostavštinu dovoljnu za nekoliko života.
Nikada nisam upoznao Edina Avdića.
Nikada nismo sjedili na kafi. Nikada nismo zajedno radili prijenos. Nikada nismo dijelili novinarsku svakodnevicu.
Jednom smo, poslije kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2015. godine, ukrstili novinarska koplja. Onako kako to novinari rade kada imaju stavove, argumente i različita viđenja iste stvari. Pratio sam njegov rad, postavljao pitanja, slušao emisije, komentare i analize. Bio je dio profesionalne svakodnevice svih nas koji smo živjeli košarku.
A onda se prije dvadesetak dana dogodilo nešto što danas ne mogu izbaciti iz glave.
Poželio sam da dođem do njegovog broja telefona.
Ne iz nekog velikog razloga. Ne zbog ekskluzive. Ne zbog intervjua. Ne zbog posla.
Poželio sam da ga nazovem.
Da ga pitam kako je.
Da mu kažem da izdrži.
Da mu pružim podršku ako bi mu ona išta značila.
Da se našalim.
Da ga pitam zna li uopće za mene.
Da ga pitam mrzi li me zbog nekog teksta ili polemike.
Običan ljudski razgovor.
Nisam to uradio.
Ostavio sam za sutra.
A sutra je, kao i mnogo puta u životu, bilo ubijeđeno da će doći samo od sebe.
Nije.
I zato danas više nego ikada vjerujem da postoje ljudi koje treba nazvati odmah. Posjetiti odmah. Zagrliti odmah. Reći im ono što mislimo odmah.
Jer život nema obavezu da čeka naše planove.
Najljepši oproštaj od Edina nije napisao novinar. Nije ga napisao košarkaški analitičar. Nije ga napisao ni komentator.
Napisao ga je prijatelj.
Nenad Kostić Kole.
Čovjek koji je sa Edinom proveo hiljade sati u komentatorskim kabinama, na putovanjima, aerodromima, u hotelskim lobijima i sportskim dvoranama.
Dok sam slušao njegove riječi, imao sam osjećaj da ne govori samo o prijatelju.
Govorio je o jednom vremenu.
O vremenu kada su se ljudi radovali svakom prijenosu kao da je prvi.
O vremenu kada posao nije bio posao nego privilegija.
O vremenu kada je košarka bila mnogo više od igre.
Kostić je rekao da ne želi pamtiti njihov posljednji zajednički prijenos.
I potpuno ga razumijem.
Jer posljednje stvari često nisu ono po čemu ljudi zaslužuju da budu zapamćeni.
Edina Avdića nećemo pamtiti po posljednjem prijenosu.
Pamtit ćemo ga po hiljadama prethodnih.
Po rečenicama koje su ulazile u sportski folklor.
Po znanju koje nikada nije bilo pokazivanje znanja.
Po humoru koji nikada nije bio usiljen.
Po emociji koja nikada nije bila odglumljena.
Po tome što je mogao komentirati utakmicu, a da imate osjećaj da sjedite s prijateljem koji objašnjava košarku.
Danas mnogi komentiraju utakmice.
Malo ko pripovijeda košarku.
Edin je pripovijedao.
Zato njegov glas nije bio samo glas prenosa.
Bio je soundtrack generacija koje su odrastale uz NBA noći, Euroligu, reprezentaciju i ABA ligu.
Kada je Kostić rekao: “Otišao je najbolji među nama”, to nije zvučalo kao fraza.
Zvučalo je kao činjenica.
I možda je baš u tome sva veličina Edina Avdića.
Nije bio najbolji zato što je to sam govorio.
Bio je najbolji zato što to danas govore drugi.
Njegovi prijatelji.
Njegove kolege.
Njegovi slušaoci.
Ljudi koji ga nikada nisu upoznali, a imali su osjećaj da ga poznaju cijeli život.
Takvi ljudi ne odlaze u potpunosti.
Njihovi glasovi ostaju živjeti u sjećanjima.
U nekim starim prijenosima.
U nekim snimcima koje ćemo ponovo puštati.
U pričama koje će se prepričavati.
U generacijama koje dolaze.
I zato ova Peta četvrtina nije samo priča o Edinu Avdiću.
Ovo je priča o pozivima koje odgađamo.
O riječima koje ne izgovorimo.
O ljudima za koje mislimo da imamo vremena.
A vrijeme nas iznova uči da ga imamo mnogo manje nego što vjerujemo.
Edine, nikada te nisam upoznao.
Ali hvala ti za sve one sate tokom kojih si mnogima približio košarku više nego što će to ikada uspjeti bilo kojem treneru, igraču ili funkcioneru.
Neka ti je laka zemlja.
A onaj poziv koji nikada nisam uputio ostat će moja lična, životna peta četvrtina.
