Damir Mršić, dijete tuzlanske Slobode, neposredno prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu postao je prvotimac matičnog kluba. U njemu je rukovodstvo kluba vidjelo veliki potencijal, a popularni Mrša je trebao povesti mlađe generacije putevima uspjeha.
Rat je zaustavio realizaciju planova čiji su “režiseri” bili Ibrahim Morankić i Ismet Mišo Berberović, pored niza drugih zaslužnih članova rukovodstva.
Mršić je u jeku rata napustio Tuzlu i napravio impresivnu karijeru, ali zbog problema proceduralne prirode nije mogao igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine sve do 2001. godine. U međuvremenu je bio najbolji “topnik” turskog prvenstva, igrač koji je bio kapiten asovima kao što su Ibrahim Kutulay, Mirsad Turcan, Will Solomon, Ira Klark, Rasim Basak, Hakan Demirel, Semih Erdem ili Omer Onan.
Ipak u sjećanju će ostati njegov debi u reprezentativnom dresu protiv Bugarske u Mejdanu. Pretpostaljamo da se radovao tom susretu kao nikad prije, ali je u međuvremenu njegov otac Nedžad, profesor u Mašinskoj školi Tuzla, napustio ovaj svijet.
Sjećam se dobro da sam s Mršinih usana pokušavao pročitati šta govori kada izvodi slobodna bacanja. Naslućivao sam, a onda mi je u jednom od naših razgovora rekao da govori sljedeću rečenicu: Za tebe stari!
Mršić je ostavio neizbrisiv trag u reprezentaciji BiH i svakako da uživa vječni respekt kod svih navijača. Još da je bio na raspolaganju Sabitu Hadžiću 1997. ili 1999. godine. Možda bi se na Eurobasketima borili za medalju. No, to je usud reprezentacije BiH.
Zbog raznih pepirologija, nerazumijevanja, privatizacije reprezentacije BiH ostajali smo i ostajemo bez košarkaša.
Na kraju “Pete četvrtine” izdvojit ću i dio teksta Juska Bojadžića koji je 2007. godine objavljen u sarajevskom Oslobođenju.
Nalazite se na aktivnom odmoru koji provodite na egejskoj i sredozemnoj turskoj obali. Kakve su veze sa rodnom Tuzlom i BiH?
„Prvo sam nakratko boravio u domovini. Desio se sretni trenutak u porodici, jer je moj brat Samir poslije kćerke Asje dobio i sina nasljednika. Otišao sam da podijelim radost sa njim i brojnim prijateljima koje imam u Tuzli i Sarajevu. Naravno, bilo je i tuge kada sam bio na grobovima mojih dragih roditelja, oca Nedžada i majke Kije. Poslije dugo vremena se zaista odmaram i pripremam za početak sezone, koji je trener Tanjević zakazao za 19. avgust. Baterije se pune, poželio sam se utakmica, navijač a i novih sportskih izazova.“
U domovini je pravu buru izazvala Vaša odluka da se ne odazovete pozivu selektora da ponovo predvodite naš tim na putu za naredno Evropsko prvenstvo u Španiji.
“Nažalost, trener Marković je u razgovoru sa mnom prije početka priprema iznio neke svoje vizije koje ja kao čovjek i sportaš nisam mogao prihvatiti. To sam treneru i rekao i jako mi je bilo teško donijeti odluku da ne nastupam u ovom baražu, a zašto je trener promijenio svoje mišljenje i napravio neizvjesnost oko mog dolaska to pitajte njega. Igrati za svoju državu za mene je velika čast i ponos. Međutim, očigledno da nemaju svi iste razloge zašto nastupaju za reprezentaciju i zašto su oko reprezentacije. Nekom je to odskočna daska da pronađe novi angažman, nekom da mešetarenjem zaradi novac, a nekom lična afirmacija. Meni je uvijek uspjeh naše države Bosne i Hercegovine bio jedini cilj i u tom ostvarenju sam prihvatao odluke trenera da igram ponekad i ulogu u timu koju nikad ni u klubovima nisam igrao, podređujući se potrebama i uspjehu reprezentacije. Za reprezentaciju sam, nažalost, počeo igrati sa 30 godina kad sam već obezbijedio svoju egzistenciju, moji motivi igranja u reprezentaciji su čisto sportski: što bolji uspjeh moje najdraže mi države. Međutim, nismo svi isti i ja nisam mogao više to gledati ni podnijeti. Imate jednu granicu ljudskog dostojanstva koju čovjek ne treba preći i ja je nisam prešao. Nažalost reprezentacije, ali na obraz i dušu ljudi koji su u i oko reprezentacije.”
Znači li to da je ovo Vaš oproštaj od državnog dresa?
„Ne želim se oprostiti od reprezentacije. Ako je potreban moj puni angažman, bit ću na raspolaganju. Ne želim se oprostiti od reprezentacije i želim doprinijeti državnom timu kako najbolje znam i umijem. Na kraju bih dao punu podršku Nihadu Imamoviću, čiji je osobni angažman prema nacionalnom timu nemjerljiv i on je jedan od rijetkih ljudi koji nije žalio ni vremena ni materijalnih sredstava da bi se propusti nadoknadili na način kada je pojedinac iznad neaktivnog rukovodstva.”
E.Skokić
Fotografija je sa debitantske utakmice Damira Mršića u reprezentaciji BiH. Zabranjeno je njeno preuzimanje i korištenje u drugim medijima.
