Postoje trenuci kada košarka prestaje biti igra, a postaje demonstracija moći. Ne igračke, ne trenerske, nego – sudijske.
U novembru prošle godine Slobodan Jaramazović podnio je neopozivu ostavku na mjesto predsjednika Spartak Office Shoes. Razlog nije bio finansijski kolaps, niti sportski neuspjeh, već – suđenje u ABA liga. Time je regionalna košarka ostala bez čovjeka koji je vlastitim novcem i entuzijazmom izgradio klub od nižih liga do regionalne scene i evropskih takmičenja. Otišao je jer više nije imao smisla boriti se protiv nečega što bi trebalo biti neutralno.
Sudije bi, u svojoj suštini, morale biti servis igre – produžena ruka pravde na parketu. Danas, međutim, sve češće imamo obrnuti poredak: ne pita se ko igra, nego ko sudi.
Kao dječaku, bilo mi je važno samo da li igra Goran Grbović. Kasnije su dolazili novi idoli, nova imena, nova vremena. Sudije su bile tek fusnota. Pamtili su se rijetki, poput Zdravka Kurilića ili Zorana Grbca, ali ne zato što su dominirali, nego zato što su bili neprimjetni – onako kako sudija i treba biti.
Danas je drugačije. Danas sudije, i pored sve tehnologije, dodatnih očiju na terenu i modernih alata, uspijevaju postati centralne figure. I ne po dobru.
U tuzlanskom Mejdanu, na utakmici između Slobode i Sutjeske, umjesto da pričamo o košarci, govorimo o sudiji. Denis Hadžić iz Pule potrudio se da bude glavna zvijezda večeri – ne odlukama, nego ponašanjem koje nema mjesta ni na ulici, a kamoli na sportskom događaju. Opsovati novinaru majku nije incident – to je poraz sistema.
A sistem takvo ponašanje ne sankcioniše ozbiljno. Jer može mu se.
Može mu se jer je zaštićen. Jer pištaljka u njegovim rukama nije alat, nego oružje. I dok treneri ostaju bez posla zbog poraza u kojima su kumovale sudijske odluke, sudije eventualno dobiju pauzu od jedne utakmice. Kaznu koja je, u finansijskom smislu, simbolična. U suštinskom – nepostojeća.
I tako trener gubi egzistenciju, a sudija – ritam. I vrlo brzo se vraća. Sudi dalje. ABA liga, ABA 2, Eurocup, neki i Euroligu. Bez stvarnih posljedica.
Zato danas imamo percepciju da su sudije zvijezde, a igrači statisti. Da su tribine pune “neukih”, a oni jedini koji “razumiju” igru. Opasna iluzija.
Jer košarka bez povjerenja nije sport, nego predstava sa unaprijed napisanom režijom.
Sudijska organizacija regionalne košarke nalazi se na raskrsnici. Ili će vratiti kredibilitet takmičenju ili će dopustiti da se uruši poput kule od karata. Jer ko će ulagati novac, vrijeme i emociju, ako jedan zvižduk može poništiti sve?
Selektivna pravda je najgora nepravda. U nekim dvoranama sudije ne smiju ni pogledati prema tribinama. U drugim se ponašaju kao šerifi koji odlučuju o sudbinama trenera, igrača, novinara i publike.
Vrijeme je za povratak osnovama.
Da se opet pita ko igra – a ne ko sudi.
Jer sudije su tu da služe igri. I ničemu više.
E. Skokić
