Za sve je kriva “kola”. Igrali su tog 9. januara 2021. godine u maloj dvorani Mejdana Sloboda i Borac iz Banja Luke.
Pandemija koronavirusa je zatvorila vrata gledaocima, pa su u Mejdanu pored igrača, stručnih štabova i sudija bila još dva novinara i dva fotoreportera.
Krenuvši po kolu na stolu ispod šanka u kafeteriji Mejdana zapazio sam trenera Slobode Damira Mulaomerovića, Borca Dragana Nikolića – Gagi i direktora Borca Tibora Florijana. Digao sam ruku u znak pozdrava i čekao “famoznu” kolu kada mi je prišao Dragan Nikolić.
“Ja sam Dragan Nikolić, trener Borca”, rekao je u svom stilu.
“Naravno da znam”, odgovorio sam kroz osmijeh…
Pamtim ga odranije, ali sam se prvi put “oči u oči” s njim susreo u Laktašima na prvom final-fouru Kupa Mirza Delibašić – Kinđe. Tražio sam izjavu poslije finala sa Sparsima, on se konsultovao sa svojim poslodavcima, i rekao da ne može pričati. Bilo je to u februaru 2019. godine, a Igokea je se s Draganom Nikolićem upisala u povijest tako što je prva osvojila prvi Kup BiH koji je u svom nazivu nosio ime velikana Mirze Delibašića – Kinđeta.
O zabranama izjava i drugim stvarima u ovom tekstu u tom periodu neću pisati. Sve je rečeno i napisano. Sve se zna.
Vratit ću se na taj naš neplanirani susret 9. januara 2021. godine. U minut – dva razmjene mišljenja spoznao sam kako je komunikacija ključ svega, iako se godinama bavim komunikologijom.
Znali smo da ne možemo sarađivati u smislu da ga kontaktiram prije i/li poslije utakmica za izjave, ali to nije bila prepreka da se na privatnom planu ne upoznamo mnogo bolje.
I za sve je “kriva” kola, a u našim povremenim razgovorima, pored košarke, dominirale su teme koje nemaju veze s tim sportom. Recimo pričali smo o fudbalu, o jednom danu na stadionu Marc Antonio Bentegodi u Veroni itd., o Safetu Sušiću, Admiru Smajiću, Dževadu Prekaziju… Biće prilike da u “eteru” ponovimo te priče…
U ponedjeljak je obznanjeno da će Nikolić na klupi Borca ostati najkasnije do 17. aprila, odnosno do kraja play-offa u Skoplju. Možda će biti jedini trener na svijetu koji će ekipu uvesti u viši rang, ostvariti snove, soje i klupske, a da sutra neće biti trener tog kluba. To se svojevremeno, koliko se sjećam, dogodilo Vahidu Halilhodžiću, koji je Obalu Slonovače odveo na Mundijal, ali Drogbu i društvo nije predvodio na najvećoj pozornici u ulozi selektora.
Kostur turnira u Skoplju svima u Borcu, pa i Gagiju, daju za pravo da sanjaju ABA 1. Prva utakmica sa Mladosti, a u slučaju pobjede u polufinalu idu na megdan boljim iz duela Helios Suns – Zlatibor. Borac je Mladost i Zlatibor pobijedio, a izgubio je nakon produžetaka od Heliosa, iako je na 10-ak sekundi prije kraja imao dobijenu utakmicu. Dakle, moguć je i taj scenarij. A s druge strane kostura nalaze se ekipe koje je Borac s Nikolićem dobijao.
Po statistici Nikolić je u posljednje dvije decenije najuspješniji trener Borca. Istini za volju Banjalučani su tavorili u Ligi BiH, pa u Ligi RS, ali njegovo veličanstvo rezultat je na Gagijevoj strani. Uz to digao je u rezultatskom smislu klub iz Lige RS do borbe za ABA 1, napunio Borik kao nekada…
Ako uzmemo sve godine otkako se igra Liga RS i Liga BiH, Nikolić je možda, poslije Velimira Gašića koji je osvojio titulu BiH, najuspješniji trener Borca u istoriji/historiji/povijesti. Jer znamo da je Banja Luka grad rukometa i da Borac u Jugoslaviji nikada nije igrao u A1 iliti Prvoj ligi – najjačoj u Evropi.
I sve to na stranu…
Uspio je u nečemu što Visko predstavnik u BiH ne može bez nametanja svojih odluka. Svojim izjavama i potezima (poput aplauza protivničkim navijačima) zadobio je simpatije i povjerenje, recimo, publike u Donjem Vakufu. Neću se vraćati na položaje 1992. ili 1995. godine. Time neka se bave historičari.
No, Gagi je najzaslužniji s Borčeve strane što su u Promo ili što je Promo dobio nove sportske prijatelje. I sad zamislite situaciju da je neko od nekog tražio da se u dvorani u kojoj nastupa gostujući tim iz drugog entiteta s razglasa pusti njegova klupska/navijačka himna?
Pa to ne bi moglo bez nametanja odluke Viskog predstavnika, a onda bi opet bilo pitanje da li bi se nametnuta odluka sprovela u djelo.
S razglasa je odjekivala himna “Momaka sa Vrbasa”.
Zahvaljujući ponajviše Visokom predstavniku Gagiju ono što je bilo nemoguće postalo je moguće na ovim našim prostorima, a ključ je komunikacija, iskrenost, dobra volja i želja da košarka preskoči sve torove kojima su nas okružili.
Gagi je uspio u svojoj misiji, ali tu ne smije stati. Pred nama je još posla da pobijedimo sve one koji gledaju kako se ko zove i/li kako se Bogu moli jer te intimne/privatne stvari nemaju veze sa sportom.
Zbog svega pobrojanog znam da će se Gagi kad-tad vratiti u našu košarku, a svakako da mu svaki dobronamjerni i iskreni ljubitelj košarke u BiH želi da u prvoj narednoj, a možda i naredne tri utakmice, ostvari svoj san s Borcem.
Sretno Visoki predstavniče!
E. Skokić
