Alen Omić, košarkaški reprezentativac Slovenije, uzburkao je strasti u regionu. Ne, nije sporan transfer u Crvenu zvezdu, za koju, tvrdi, navija od malih nogu, nego njegova priča o stvarima koje nemaju veze sa sportom.
Košarkaš rođen u Tuzli (živio iz Banovićima) 6. maja 1992. godine, u centar pažnje dospio kada je, ničim izazvan, preko zvanične internet stranice KK Crvena zvezda, poručio da je ateista.
– Narod u Srbiji doživljavam kao sebi blizak. Uostalom imao sam još znatno ranije ideju da apliciram za srpski pasoš uz maternji slovenački. Ja kao Slovenac nisam što se vjere tiče neko koga to baš zanima. Odmah i da dodam, ljude dijelim na one dobre i loše, trećeg nema. Ako baš nekoga i interesuje, ateista sam, pa neka bude da je Crvena zvezda moja nada i vjera, jer je meni košarka na prvom mjestu – rekao je Omić za Zvezdinu internet stranicu, dodavši da u slobodno vrijeme vrlo rado pogleda i filmove Emira Kusturice, a neka pisana djela Andrića i Selimovića zna gotovo napamet.
Samo nekoliko mjeseci ranije Omić je u razgovoru za Siol.net otkrio je da je još kao beba pukom srećom izbjegao smrt tokom granatiranja njegove rodne Tuzle.
– Sve što znam iz tog perioda, znam iz priča moje majke i mog oca, koji je tada bio vojnik. Rekli su mi da je jednom prilikom bomba pala u našu kuću, ali srećom nije eksplodirala. U suprotnom, danas ne bih bio ovdje. U trenutku kada je pala, mi smo bili u podrumu, gdje smo imali bolju zaštitu – rekao je Omić za Siol.net, dodavši između ostalog da se rata ne sjeća:
– Slabo pamtim taj period. Bio sam tek rođen. Majka mi je pričala nešto, ali ja nisam mnogo ni pitao. Bilo nas je mnogo u podrumu gdje smo jeli i pili. Izuzev oca. On, kako su mi rekli, nikad nije bio kući jer je služio u armiji. Bio je snajperista, ali nikad nije ubio niti ranio nekog. Uvijek se klonio gužve.
