U petak mi je bio rođendan. U petak i mimo rođendana imam svoj ritual, jer je za mene petak odabrani dan. Ni slutio nisam šta će čuti/vidjeti u poslijepodnevnim satima.
Petkom se održava i redovna press-konferencija u OKK Slobodi pred domaće utakmice. Pošto sam na čelu Udruženja “Centar kreativnih aktivnosti”, čiji je glavni projekat specijalizirani košarkaški poral BHbasket naravno da sam iščekivao vijest, fotografiju ili video sa tog skupa. Nekada ga dobijemo od drugih kolega, nekada preuzmemo sa RTV7 ili RTV TK.
No, i da nisam na čelu projekta, pratio bih Slobodu, košarku u BiH, jer košarka je moj život. Iz više razloga.
Dolazim kući i vidim da su momci već postavili video. Radostan sjedam za laptom i želim ga čim prije poslušati. Ali…
U prvom minutu trener Velimir Gašić, ničim izazvan, proziva BHbasket, trpa nas u isti koš sa nekakvim tzv. prijateljima, zabrinutima, dokonima. Čujem, slušam i ne mogu da vjerujem.
Pa samo sam ja u ove četiri godine bar 50 tekstova napisao o Gašiću. I onda kada nije bio u planu za Slobodu. Tekstove tipa sjećate li se kada je Gašić osvojio titulu sa Borac Nektarom ili sjećate li se kada su u Mejdanu bili transparenti “Reci im Gaša titula je naša”. Pa nakon njegovog dolaska prošle godine sve to nebrojeno puta ponovio. I nikad u ovih 15-ak mjeseci njegovog drugog mandata na klupi Slobode nije upućena ni jedna teška riječ. Tako je bilo i u vrijeme Damira Mulaomerovića, koji je za mene nešto više i veće od trenera Slobode, tako je bilo i u vrijeme mog prijatelja Vladimira Mićanovića, tako je bilo i u vrijeme Borisa Džidića. Nikada ružna riječ o Slobodi!
Tako je bilo i u vrijeme Gašića. I opet će biti tako. Nikad teške riječi, samo argumenti.
Dva dana poslije Gašićevog obraćanja shvaćam da je autor teksta “Moj odgovor Velimiru Gašiću, mr.sci Edin Skokić, bio apsolutno u pravu. Govorile su mi to poruke i pozivi u petak uvečer, govorili su mi to stisci ruke i čestitke u subotu uvečer. Govore to komentari na FB pageu, broj lajkova, broj pregleda. I gle čuda ni jednog pogrdnog komentara na naš račun, pa ni sa lažnih profila.
Zato sam siguran da nismo pogriješili, ali mi je drago što mi nismo taj prvi korak napravili, već je to ničim izazvan napravio on. Jesmo izvještavali i izvještavat ćemo o Slobodi, ali poraze od -25 ili čak -45 poena razlike,kakav je bio od Zrinjskog, ne možemo pretvarati u pobjede sve i da smo čarobnjaci.
U subotu, prvi put poslije tri godine, prvi put poslije odlaska Damira Mulaomerovića, dakle, ulazim na košarkašku utakmicu. I odmah mi prođe kroz glavu. O kojim hiljadama navijača Gašić govori kada je u Mejdanu te večeri bilo između 800-1000. A onda se sjetim tačno prije četiri godine i utakmice sa Radnikom kada je na tribinama bilo 6000 ljudi i kada smo svi vjerovali u koncept i u povratak Slobode u Jadransku ligu.
Dva dana kasnije shvaćam i opasne riječi Velimira Gašića. Neko hoće da sruši, da nema ni tih dvije ili tri hiljade ljudi, a među tim je i BHbasket. E, pa neće moći ove noći. Uz svo uvažavanje i trenerske karijere i godina, neće moći Velimira Gašiću.
Projekat na čijem sam čelu ne puni dvoranu. Mejdan će uvijek biti pun kada se ima šta ponuditi, a mene, iskren da vam budem, upravo brine to što će ostati iza vas. Baš me brine nakon onog što sam vidio u subotu uvečer. Pa poznajem te momke, gledao sam ih ranije, ali u subotu su bili neprepoznatljivi. Djelovali su iscrpljeno, iscijeđeno… Kao kad neko oguli narandžu, a onda je pretvori u juice (đus). Baš tako. Ja nikako ne volim guliti narandže…
Dakle, ograđujem se u potpunosti od vaše konstatacije da neko hoće da sruši, da nema dvije ili tri hiljade ljudi u Mejdanu.
Ono čega se želim još dotaći, nakon pretrpljenog šoka u petak, je i vaša konstatacija kako se Tuzla promijenila. Jeste, gospodine Gašiću, moj grad se mijenja i uprkos svim turbulencijama i nevoljama, Tuzla je bila i ostala grad košarke. Ovdje se publici ne mogu prodavati m… pod bubrege, valjda ste toga napokon svjesni nakon svih onih povika u subotu uvečer. Ako ste ih željeli čuti.
Promijenilo se mnogo toga od 2001. Prešli smo iz analognog u digitalno doba, rođeni su neki novi mediji, koji su nezavisni, koji se vode čistom ljubavi i bez grama zlobe. Takav je BHbasket. Trebali ste nas prepoznati, ali niste. Neki su se snašli u digitalnom dobu, a neki su, nažalost, ostali u analognom. Ali to nije moj problem što i neki treneri, ne kažem vi, ostanu u devedesetim godina prošlog vijeka, a nama će za koji dan na vrata pokucati 2018.
I na kraju ostanem zatačen kada u 35. minuti vidim publiku da ide iz Mejdana. Protrljam oči. Ne, to nije moguće. Ali… Jeste. Publika vam je okrenula leđa, a tome nisu doprinijeli, kako vi tvrdite, tendenciozni napadi nazovi prijatelja i dokonih ljudi, a među njima samo BHbasket s imenom i prezimenom.
Ponavljam, gospodine Gašiću, tuzlanska publika daje šansu, zna trpiti, ali se njoj m… pod bubrege ne prodaju.
I znajte gospodine Gašiću da nemam ništa protiv vas. Ostanite koliko želite u Slobodi, jer vas ja ne plaćam. Plaćaju vas drugi, a do njih je da procijene da li je publika ili ste vi u pravu. Neka vam daju doživotni mendat što se mene tiče, meni ni iz džepa ni u džep. I, dobro znajte i vi i vaši insajderi, ne likujem, jer likovanje nije moj stil života.
Na kraju imam poruku/pouku i za moje drage sugrađane. Tuzlaci, nedozvolite nikad nikom više da vas uči košarku. Duboko je korijenje!
Nedim Salaharević
