Bila je to 2002. godina kada sam prvi put u životu vidio Elmedina Kikanovića. Sloboda Dita je ostala bez velikih igrača, klub je dospio u veliku krizu, a jedini put za prevazilaženje takvog stanja bila je produkcija vlastitih igrača.
Na oko, na prvi pogled, malo ko bi rekao da će Elmedin Kikanović imazi karijeru na kojoj mu mogu pozavidjeti svi. Narodski rečeno bio je “kost i koža”, a komentari na toj trening utakmici uglavnom su glasili: Kako će se tako mršav boriti sa teškim centrima.
Da ih je poslušao, vjerovatno nikad ne bi bio to što jeste. Čelično čvrsta volja presudan je faktor u uspjehu svakog sportiste, govorio je, valjda, legendarni rukometni trener Srđan Praljak Šjor. Kod Kikanovića čelično čvrsta volja nikad nije bila upitna i zato je postigao ono što drugi nisu mogli ni zamisliti.
Sjećam se da je na toj utakmici postigao svoje prve poene, te da je vrlo brzo postao prvotimac. Kasnije mi je tadašnji direktor Žarko Vujović pričao kako je Kikija, kako smo ga u međuvremenu počeli zvati, “otkrio” u OŠ Cerik gdje je Sloboda Dita imala svoju školu košarke.
Ubrzo će se Kiki ustaliti u seniorskom pogonu, a ako me sjećanje ne vara u prve četiri ili pet godina svoje karijere nije imao slobodnog dana. Taman kada bi završio klupske obaveze, prionuo bi na reprezentativne. I tako u krug. Nikad se nije žalio da ne može, da je povrijeđen. To je ta čelično čvrsta volja o kojoj govorim.
U Sloboda Diti, pod patronatom Senada Muminovića, je u potpunosti stasao. Ali prije njegovog odlaska u Crvenu Zvezdu napravit ću digresiju na juniorsko prvenstvo BiH i titulu Sloboda Dite. Kikanović je bio igrač turnira. Prolazim kroz prolaz kod male dvorane, a Jasmin Hukić govori: Ovaj će dogurati dalje od mene.
Ne mogu sada izvagati ko je dalje dogurao, ali obojica Tuzlaka su imala raskošne karijere. Kikiju možda nedostaje koji trofej više.
Odlazak u Crvenu Zvezdu je bio izuzetno hrabar potez. Nije dočekan kako dolikuje Beograđanima, ali je svoji nesebičnim angažmanom porazio i najpoganije navijačke duše. Za Crvenu Zvezdu ga veže i suspenzija zbog dopinga, ali je i tu “namještaljku” Kiki prebolio.
Održavao sam povremeno kontakte sa njim. Uredno mi se javljao iz Beograda, a ja sam s radošću pratio njegove igre.
Rusija, Njemačka, Francuska… Dalje su destinacije Elmedina Kikanovića. I nikada za svo ovo vrijeme nije ga zabolilo bilo šta, nije dobio zaušnjake, niti je tražio gradnju kuće. Uvijek je bio na dispoziciji reprezentaciji BiH. Pamti li iko ijednu utakmicu, a da nije dao svoj maksimum. Ja ne! Jer njegova čelično čvrsta volja trebala bi biti predmet izučavanja u školama i ideja vodilja za mlade košarkaše.
Pokazao je Kikanović kako se napornim radom za četiri godine može stići od početnika do prvog tima Sloboda Dite, do reprezentacije, do Evrope. Pokazao da se maksimalnim angažmanom mogu kupiti i najprobirljivija srca navijača. I to je put za svakog sportistu.
Čelično čvrsta volja, odnos, poštenje… Upravo sve te karakteristike krase Elmedina Kikanovića. I kao novinar koji je ispratio dosadašnjih 16 godina njegove karijere, mogu reći kako sam neopisivo tužan što je napustio reprezentaciju BiH, jer oni koji dolaze rijetko ili povremeno pokazuju manire koje je svih ovih godina imao Kikanović.
No, sretan sam što će Kikanović i dalje biti evropski igrač, samo da ga posluži najvažniji božji dar – zdravlje. Sretno Kiki! Hvala na svemu!
Edin Skokić
Novinar Dnevnog avaza iz Tuzle
