U vrijeme kada nije bilo društvenih mreža, kada roditelji nisu ni znali da im djeca treniraju košarku, izrastali su mnogo bolji košarkaši nego što je to danas slučaj. Danas je selfie sa utakmice važniji od rezultata, poen dječaka/djevojčice bitniji od ekipe, asistencija nužno zlo…
Nekada se stvarno pitamo gdje to sve vodi i ko će na kraju biti kriv ako se nečiji “prenapumpani” snovi ne ostvare i ako se karijera/e završe na beznačajnim utakmicama. O tome trabaju razmišljati oni koji danas treniraju djecu, ali i roditelji koji su navijači, portparoli, menadžeri… svoje djece.
U neka romantičnija vremena, dok je miris novina bio primamljiv kao i miris ramazanske lepine, rađale su se generacije košarkaša koje su mogle mnogo više, ali nisu imali uslove za napredak, razumijevanje sredine a neki, bogami, ni leđa.
Tekst koji objavljujemo vraća nas na kraj prošlog stoljeća i početak novog milenija. Podijelio ga je Đurica Žarković, nekadašnji perspektivni košarkaš Zmaja od Bosne, trener Jedinstva i danas kondicioni trener UKK Student.
Tad rođena prijateljstva su za cijeli život. Krene se od asistencije, a završi ko zna gdje. Nekad i u Kingu na Slatini… Ko razumije – shvatit će!
E.Sk
