Toni Horvat, novinar Indexa, napisao je divnu priču o vjerovatno najboljem krilnom centru ikad, Timu Dankanu. Prenosimo je u cjelini.
***
Jedan od najboljih neameričkih košarkaša svih vremena, Argentinac Manu Đinobili, 2022. godine primljen je u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tradicija nalaže da, dok drži svečani govor, uz njega na pozornici sjedi osoba po vlastitom izboru, koja je od ranije u Kući slavnih. Đinobilijev izbor bio je vrlo jednostavan.
Uz Tima Duncana osvojio je četiri NBA titule sa San Antonio Spursima. On je jedini od četiri ključna čovjeka dinastije Spursa već bio unutra. Tony Parker još nije došao na red jer nije prošlo dovoljno vremena otkako je otišao u penziju. Gregg Popovich i dalje je trener ekipe iz San Antonija, baš kao što je bio kad ih je 20 ili više godina ranije doveo u Teksas.
Ali nema sumnje tko je bio ključni čovjek dinastije koja je između 1999. i 2014. osvojila pet titula NBA prvaka. Uostalom, kada ikonskog trenera Popovicha pitaju koji je recept njegovih uspjeha, odgovor se svodi na isto: “Prvo, imaš Tima Duncana. Drugo, ostaneš živ.”
Uz pet osvojenih prstenova, Duncan je triput bio MVP finala, dvaput MVP sezone, 15 puta izabran je na All-Star utakmicu, 15 puta u jednu od tri najbolje petorke lige (10 puta u prvu) i 15 puta u jednu od dvije najbolje obrambene petorke (osam puta u prvu). Naravno, bio je i najbolji rookie, a 2003. godine ga je Sports Illustrated proglasio sportašem godine.
Nedavno je uvršten i među 75 najboljih NBA igrača svih vremena, ali nema sumnje da bi bio unutra i da je trebalo izdvojiti samo desetoricu najvećih. Na svojoj poziciji zaista je bio najveći, malo tko će prigovoriti ako se Duncana proglasi najboljim krilnim centrom svih vremena.
Ostao je zapamćen kao legenda, pa iako nije bio čovjek za highlighte, nije oduševljavao spektakularnim zakucavanjima, ludim proslavama ni bombastičnim izjavama, stekao je ogromno poštovanje zbog čistog kvaliteta košarkaške igre i svih manje popularnih stvari koje sportaša čine pobjednikom. Uostalom, zvali su ga Big Fundamental, veliki čovjek s fantastičnim košarkaškim temeljima. Tihi, skromni superstar koji prvenstveno govori na terenu, a čije se “riječi” odražavaju na semaforu.
Trebao je biti plivač i nastupiti na Olimpijskim igrama 1992.
A zapravo, Duncan uopće nije trebao biti košarkaš. Rođen je i odrastao na Saint Croixu, najvećem otoku na Američkim Djevičanskim Otocima, nepridruženom teritoriju SAD-a čiji su stanovnici automatski američki državljani. Na području od tek 210 kvadratnih kilometara okruženom oceanom, bilo je logično da će mu sportski afiniteti biti usmjereni na vodu.
Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji Williama i Ione Duncan, a dok brata Scotta sport nije interesirao i pronašao se u kinematografiji, sestre Cheryl i Tricia bile su plivačice. I to jako dobre. Cheryl je osvajala nacionalne titule prije nego što se posvetila medicini, a Tricia je dogurala do reprezentacije Američkih Djevičanskih Otoka za Olimpijske igre u Seulu 1988.
U njima je Tim vidio uzore i još kao mali dječak počeo je ići s njima na bazen jer je želio što prije odrasti kako bi im se pridružio na natjecateljskom nivou. A vrlo mlad je pokazao da je ispred svojih godina, bio je toliko bistar da je preskočio treći razred osnovne škole i upisao četvrti.
“Sjećam ga se kad bih išla pokupiti svoju djecu na bazenu, imao je pet godina, bio je mršav i drhtao”, prisjetila se obiteljska prijateljica Frances Malloy kad je jedna TV ekipa došla na Saint Croix raditi priču o Duncanovim korijenima u doba njegove najveće slave.
“Došao je sa sestrama i počeo s nekih pet godina, kada djeca ovdje obično počinju s plivanjem. Skočio je u bazen i odlično se snašao”, rekao je njegov prvi trener Bill Sullivan.
Mladi Tim pokazivao je veliki plivački potencijal. Do 13. godine postavljao je rekorde na 50 i 100 metara slobodno, bio je jako dobar i na 400 i sve je upućivalo na to da će ostvariti svoj san i učiniti ono što je uspjelo Triciji – nastupiti na Olimpijskim igrama. Cilj su mu bile Igre u Barceloni 1992., kada bi mu bilo 16 godina. “Timi je još bolji od mene”, uvjeravala je Tricia.
“Imao je 12 godina kad smo bili na mitingu na Floridi. Već tada bio je viši od ostalih dječaka, a kad je skočio u bazen, plivao je iz sve snage. Kad je izlazio iz bazena, dok smo mu čestitali što je ostvario kvalifikacijsko vrijeme, na razglasu su obavili da je Tim Duncan s Djevičanskih Otoka ostvario top 16 rezultat svih vremena u Americi u svom uzrastu. U tom trenutku znali smo da imamo nešto posebno”, prisjetio se Sullivan.
Šest od sedam dana marljivo plivao bi između pet i osam tisuća metara i trenirao kako bi ostvario svoj san. Najveća potpora Timu i sestrama bila je majka Ione, profesionalna babica koja je uzimala noćne smjene kako bi vozila djecu i bila na svim treninzima i natjecanjima, i brinula se da budu dobri u školi.
To su bila i dva najveća fokusa u Timijevom životu. Inače uvijek je bio povučen, imao je vrlo uzak krug prijatelja koji su mogli vidjeti njegovu pravu osobnost, njegov britki smisao za humor iza kamenog lica koje ništa ne može pokolebati. Tako je ostalo i kroz cijelu profesionalnu karijeru.
“Odrastao sam u maloj zajednici u kojoj se svi poznaju, to je bilo zabavno, opušteno i prisno”, rekao je Duncan, ali poznanici iz djetinjstva žalili su se da se nije htio družiti s njima jer ga je uz plivanje i školu zanimao samo Nintendo. Ni s kim nije bio blizak kao s obitelji, posebno majkom.
Uragan je uništio jedini bazen na otoku. Majčina smrt dotukla je Timovu plivačku karijeru
Zato je u obitelji nastupio potpuni šok kad su u ljeto 1989. Ioni dijagnosticirali rak dojke. Još veći šok, ne samo za Saint Croix nego i za šire karipsko područje, stigao je nekoliko mjeseci kasnije u obliku uragana nazvanog Hugo, koji je izravno ubio 67, a neizravno još 40 ljudi i napravio štetu u iznosu od 11 milijardi dolara.
Iako nitko iz obitelji Duncan nije stradao, uragan je razorio tri četvrtine otoka, a pogodio je i bolnicu pa je zbog saniranja štete i istovremene brige za povrijeđene Ionina terapija prekinuta. Drugi strašan udarac za Tima bila je činjenica da je Hugo uništio jedini bazen na otoku i onemogućio mu treninge.
Umjesto u kontroliranim uvjetima bazena, Duncan je svoju dnevnu dozu plivanja morao tražiti u oceanu. I dok su valovi sami po sebi poprilično otežavajuća okolnost, najveća prepreka njegovim plivačkim ambicijama bio je strah od morskih pasa. Jer, jedno je brčkati se uz obalu, a drugo plivati osam kilometara dnevno.
“Plivanje u oceanu jednostavno nije bilo tako zabavno, ja sam bio tip za natjecanja, a kad njih nije bilo, nije bilo ni draži.”
Duncan je odlučio uzeti pauzu od plivanja, ali mu se namjeravao vratiti, sve dok mu nova tragedija nije potpuno ubila volju. Iako je Ione vremenom nastavila s terapijama, stanje joj se pogoršalo i preminula je 24.
Trener je govorio i govorio, a Duncan nije skidao pogled s TV ekrana.
Sjeli su na kauč i gledali utakmicu NFL-a. Odom ga je počeo uvjeravati zašto bi mu bilo najbolje da dođe baš na Wake Forest, ali poslije nekog vremena shvatio je da Duncan ne odvraća pogled s ekrana. Odomu se činilo da ga uopće ne sluša, što ga je itekako zabrinulo.
“Četvrta četvrtina je”, rekao mu je Duncan. Kad ga je iznervirani Odom pitao je li čuo išta što mu je rekao, Duncan mu je ponovio sve od riječi do riječi i ostavio ga u šoku.
“Ima nevjerojatnu sposobnost da izgleda odsutno, ali ipak upija sve oko sebe”, zaključio je Odom i odmah znao da će mu ta sposobnost dobro doći u kaotičnim situacijama koje nudi košarkaška utakmica.
U sljedećih godinu dana Duncan je završio srednju školu, pa iako su u međuvremenu stigle i druge zanimljive ponude, odabrao je Wake Forest kao univerzitet na kojem će provesti sljedeće četiri godine. Iz današnje perspektive izgleda suludo da igrač koji je ostvario takvu karijeru nije zbrisao u NBA nakon samo godinu ili dvije, ali Duncan je imao dobar razlog da na koledžu ostane do kraja.
Koliko god je majka Ione podržavala Tima u njegovoj plivačkoj karijeri, još važnije joj je bilo njegovo obrazovanje. Na samrti ga je zamolila da joj obeća da će završiti studije, što je on i učinio. Nije bilo nikakve šanse da prekrši to obećanje.
Na prvoj godini uopće nije trebao igrati.
Osim toga, Duncan je još bio sirov. Uostalom, stigao je iz košarkaške divljine, i to sa samo 17 godina jer, podsjetimo se, preskočio je treći razred osnovne škole. Odom ga zapravo uopće nije htio koristiti u igri u prvoj sezoni, nego ga je puštao da još uči, trenira i napreduje kako bi bio potpuno spreman za razinu NCAA Divizije I. Međutim, druga dva centra Demon Deaconsa suspendirana su na cijelu sezonu zbog kršenja NCAA pravila i Odom nije imao izbora nego da gurne Tima u vatru.
Na prvoj utakmici, na gostovanju kod slabe ekipe Aljaska-Anchorage, ostvarili su se svi Odomovi strahovi. Duncan je izgledao kao da nije spreman, ostao je ne samo bez koša nego i bez šuta na cijeloj utakmici, a Demon Deaconi su neočekivano izgubili. Možda mu je samo smetalo hladno okruženje. Već u drugom nastupu na puno toplijim Havajima ostvario je double-double od 12 poena i 12 skokova.
Naravno, bilo je mnogo oscilacija tijekom prve dvije sezone, ali sljedeće dvije Duncan je bio prava zvijer, dvaput je konsenzusom izabran u univerzitetsku ekipu godine, kao i za igrača godine 1997., kada je bio i najbolji skakač NCAA lige. Već početkom njegove posljednje sezone na Wake Forestu bilo je prilično jasno da će biti prvi izbor drafta.
Popovich se postavio na mjesto trenera iz sasvim drugih razloga. Sudbina ga je prvo kaznila, ali dugoročno bogato nagradila.
Gregg Popovich, danas općeprihvaćen kao jedan od najvećih trenera u povijesti košarke, tu je sezonu započeo kao generalni menadžer San Antonio Spursa, stalnog konkurenta za vrh Zapada, kojem je najveća zvijezda bio centar David Robinson. Ali on je u predsezoni ozlijedio leđa i Spursi su dobili samo tri od prvih 18 utakmica.
Baš na dan Robinsonova povratka, Popovich je otpustio trenera Boba Hilla i na njegovo mjesto postavio – sebe. Bilo je prilično izvjesno da će Spursi s oporavljenim Admiralom preuzeti sezonu, a Pop bi ovako pokupio zasluge. Ali nije mogao računati na to da će Robinson nakon samo šest nastupa slomiti nogu i propustiti ostatak sezone. Želio je biti heroj u toj sezoni, a umjesto toga otvorila mu se prilika da kroz sljedećih 20-ak godina uz Duncana postane trenerska ikona.
I druga zvijezda Spursa Sean Elliott imao je problema s ozljedama i propustio više od pola sezone pa je klub iz San Antonija kroz cijelu sezonu ostao na dnu, s kojeg se zapravo nije ni trudio maknuti jer su mu tako rasle šanse za prvi izbor na draftu. Završio je s omjerom 20-62, a manje pobjeda ostvarili su samo Boston i Vancouver, ali Grizzliesi nisu imali pravo na prvi pick kao nedavna ekspanzijska ekipa.
Kad su kuglice donijele sreću Spursima, Popovich se nije dvoumio da će izabrati Duncana, upariti ga s oporavljenim Admiralom i stvoriti centarski tandem kakav košarka još nije vidjela. Ipak, otputovao je na Saint Croix kako bi upoznao svoju buduću zvijezdu u njenom prirodnom okruženju.
Popovich je želio upoznati svoje igrače izvan terena da bi se uvjerio kako funkcioniraju, što ih motivira, čega se boje… Zajedno su plivali, družili se, vodili duge razgovore i ubrzo je postalo jasno da su srodne duše. Duncan je bio toliko voljan učiti, a nitko ga nije mogao naučiti više od Popa, o čemu svjedoči i činjenica da su prošle sezone sedam od 30 NBA klubova vodili treneri koji su kao igrači ili pomoćnici radili s njim.
Već u drugoj Duncanovoj sezoni (1998/99) Popovich i Twin Towersi odveli su Spurse do prve NBA titule. Kada je Robinson ušao u suton karijere, stigla je svježa internacionalna krv u obliku Manua Ginobilija i Tonyja Parkera pa je umjesto Twin Towersa Spurse dalje vodila Velika trojka koja im je donijela još četiri titule – 2003., 2005., 2007. i 2014.
Svih pet osvojili su samo Popovich i Duncan. Iako, legendarni trener sebe će bez razmišljanja maknuti iz jednačine. Kao što je toliko puta ponovio, razlog za sve njegove uspjehe samo je jedan. Imao je Tima Duncana. I dovoljno dugo poživio.
Foto: NBA, X
