U školskim selekcijama profesora Branka Dešića, stasavale su Razija Mujanović, Nađa Avdibašić, Svetlana Ceca Kitić…
Pobrojane su dosegle svjetsku slavu, pogotovo Mujanovićeva i Kitićeva, koje slove za najbolju košarkašicu i rukometašicu svih vremena.
Branko Dešić, rođen je neposredno prije oslobođenja Tuzle u II svjetskom ratu, te 1943. godine. Njegov otac Makso Dešić bio je glumac, a majka Ružica učiteljica u današnjoj OŠ „Centar“.
“I, sam sam išao u OŠ „Centar“ gdje sam poečeo igrati rukomet. Znam da smo igrali na šljakastom terenu u „starom Partizanu“ koji se nalazio u današnjem centralnom gradskom parku. Prvi trener bio mi je profesor Salih Selesković Sele, a sjećam se kako se tih godina na školskim takmičenjima na stadionu „Ekspres“ okupljalo i po 3.000 gledatelja. Kasnije sam sa 16 godina zaigrao za Slobodu kod Nikole Vučkovića Paje. No, po okončanju školovanja ubrzo sam se zaposlio u OŠ „Jusuf Jakubović“ koja se nalazi u neposrednoj blizini stadiona Tušanj”, počinje svoju životnu priču profesor Branko Dešić, koji penzionerske dane provodi uz sportske kanale.
U školi se najprije brinuo o atletskoj sekciji, s kojom je već u prvoj godini rada postigao impozantne rezultate.
“Nađa Avdibašić je već u 8 razredu sa gipsom na ruci uspjela postaviti rekord BiH u utrci na 400 metara. Subhija Halilović, bila je najbolja srednjoprugašica u BiH i Jugoslaviji. Osvajali smo mnogobrojna prva mjesta, pogotovo onaj tradicionalni „Politikin“ u Beogradu”.
Nakon atletike profesor Branko Dešić, okrenuo se radu s rukometnim timom. U njegovom pionirskom i kadetskom timu stasavali su: Vlado Marković, Goran Krka, Aco Milošević, Zoran Tomić, Damir i Zlatko Cipurković, Mirza Bulić, Sead Mulić, Bakir Buljugija, Vlado Jović, Mile Mijačinović, dok je i legendarni Slobodin centarfor Mersed Kovačević, bio rukometaš kod Branka Dešića.
“Sami možete zaključiti da je nekolicina od njih napravila izvanredne karijere. Mnogi su postali reprezentativci i sasvim zasluženo nose epitet legendarnih sportista”, kaže on.
Ipak, u ženskom rukometu pošlo mu je od ruke da u tim regrutuje Svetlanu Kitić Cecu.
” Bila je peti razred kada me je pitala mogu li trenirati rukomet. Rekao sam joj: „Ceco možeš, ali moraš biti golman“. Nije se protivila i prvu godinu treniranja provela je na golu i u skupljanju loptu. No, za dvije godine, do osmog razreda, postala je najbolja igračica. Na Malim olimpijskim igrama u Zenici postizala je po 15 golova. Sve to nije promaklo skautima beogradskog Radničkog. Oni su obavili razgovor sa njenim ocem Duškom, koji je dao zeleno svjetlo za prelazak Cece u Beograd. Međutim, iz Jedinstva nije dobila ispisnicu, pa je godinu dana pauzirala – kaže Branko Dešić i nastavlja:
“Ona je izuzetno volila sport. Igrala je i nogomet s dječacima. Zbog pobrojanog vjerovao sam u njen sportski uspjeh. Na koncu moje su se prognoze obistinile, jer je Ceca jedna od najboljih rukometašica svih vremena. Sjećam se kako sam bio na Olimpijskim igrama u Moskvi, kada je Ceca sa reprezentacijom Jugoslavije osvojila srebrnu medalju. Vidjela me je na tribinama i odvela u Olimpijsko selo”, prisjeća se Branko Dešić, koji je od Društva pedagoga BiH nagrađen putem na OI u Moskvu, OI u Minhenu i Mundijal u Italiju.
Prolazile su godine vrijednog rada Branka Dešića u OŠ „Jusuf Jakubović“, a onda je jednog dana u školu stigla Razija Mujanović.
” Bila je to školska 1982./1983. godina kada je Mihajlo Vuković u školu doveo Raziju Mujanović. Osvajali smo školska takmičenja, jer su pored Raze u ekipi igrale Amra Aščerić, Melisa Hadžimustafić, Vesna Pođanin, Ilvana Zvizdić… Poput Cece i Raza me je u nekoliko navrata pomenula kao trenera u školskim selekcijama. Gledajući sa ove distance, mogu bez imalo ustezanja reći, kako sam ja radio, a drugi „kupili kajmak“ i dičili se. Gledan današnje profesore tjelesnog odgoja i sporta, koji gledaju samo materijalnu stranu, a rijetko koji od njih ima entuzijazma za rad s djecom. Zbog toga nam dolazi doba rahitične djece. Nažalost, ali tako je”, kaže profesor Branko Dešić.
Pored prosvjetne karijere, profesor Branko Dešić, sudio je i II saveznu ligu SFRJ. Jedan je od najzaslužniji za formiranje Zbora rukometnih sudija u Tuzli, a prvi naši internacionalci Alija Hasić i Vlado Jović, njegovi su učenici iz OŠ „Jusuf Jakubović“. Profesor Branko Dešić, u više nego zasluženu penziju sa 40 godina rada otišao je 2007. godine iz Gimnazije Meša Selimović.
