Mejdan se zavoli čim se kroči na jednu od njegovih stepenica koje vode prema ulazima simbola bh. sporta. Znam to iz svog iskustva, od jedne subote prije 30 godina, kada sam prvi put ugledao simbol bh. sporta, a košarke posebno.

Tuzlanska dvorana baš mi je davno ušla u srce. Kao dječak od 11. godina prvi put sam upoznao svu ljepotu koju Mejdan nudi. Moj brat Edo, kada mi je obećao da će me voditi niko nije bio sretniji od mene. Naravno uz dozvolu roditelja i kao nagrada za dobre ocjene tada u školi.

Sunčana septembarska subota u mojoj rodnoj Vlasenici a ja radostan što ću kenuti put Tuzle. Pri samom dolasku pred dvoranu sam osjećao to uzbuđenje na prvo viđenje Mejdana. Prvu utakmicu koju sam gledao bila je Jedinstvo-Aida protiv KrajinaAuto iz Banjaluke (Mladi Krajišnik). Dobro sam trljao oči jer sam gledao Razu, Maru, Naidu Hot …uživo.

Nakon toga slijedio je pravi spektakl, Sloboda se nakon povratka u ligu sastala sa viceprvakom Partizanom. Mejdan pun kao šibica, prije utakmice kapiten Jedinstva Aide Mara Lakić predala je sliku Mihajlu Vukoviću koji je te sezone preuzeo Slobodu. Cijela dvorana bila je u transu, a ja još puta dva toliko. Nisam vjerovao da gledam to svojim očima. Sloboda je dobila 103:92, nakon čega nastala neopisiva radost svih dvorani.

Izdvojio bih još jednu utakmicu kada sam tek upoznavao Mejdan. To je susret sa Bosnom, koja je došla sa Radulovićem, Alihodžićem, Primorcem, Mitrovićem, Markovićem, Bukvom… Na utakmici je bio i Mirza Delibašić, zatim Davorin Popović, kada vidiš Kinđeta uživo ili Davorina, svaka riječ je suvišna. Utakmica je bila priča za sebe. Stizala je Sloboda vodstvo Bosne, navijanje nije prestajalo ni minut. Ustani Tuzlo, ustani Tuzlo orilo se u samom finišu Suljo, Šećo, Asim, Ćiro, Lija…maltene visili su na teleskopima predvodeći navijanje. Videka pogađa koš za pobjedu za 77:76. Poslije toga bio je to opšti delirijum.Kada sam se sa Edom vratio u Hotel Tuzla gdje on živio, na poklon od Videke donio mi je brošuru sa sastavima timova muške i ženske lige Jugoslavije. U tom momentu to mi je bilo isto kao da sam dobio crvenu diplomu na kraju školske godine.

Kada sam se vratio kući u Vlasenicu meni je samo bio Mejdan u glavi, i svaki detalj sam utakmice pamtio. Pričao bih drugovima u mahali i po razredu koga sam sve vidio uživo i kako izgleda dvorana. Govoreći to vam je kao naših sto sala SŠC-a gdje igrao naš klub Boksit. Bio sam ponosan, dok su me oni ispitivali.

Iskren da budem znao sam popustiti u školi nakon tih utakmica. Dok bi se moji drugovi u tom periodu brinuli šta će biti za kontrolni, kada će pismeni  ili lektira, ja sam živio u svijetu Mejdana, on mi je bio petica, tek kroz nekoliko dana vratio se u stvarnost školskih obaveza. Mejdan je od tada dio mene i tako godinama osjećaj je isti kao i onaj prvi put.

N.S.

 

 

Leave a Reply