Pored toga igrala je za klubove Španiji, Italiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Brazilu i Americi. Od aktivnog igranja košarke i dresa sa kojim je postigla velike uspjehe oprostila se 2007. godine. O njoj su snimani dokumentarni filmovi, a 2017. godine postala je članica Kuće slavnih. Prije toga četiri puta je proglašavana najboljom košarkašicom Evrope, a 1993. godine osvojila je zlato na Mediteranskim igrama u dresu reprezentacije BiH.
U intervjuu za sportskipuls.ba Razija Mujanović govori o svom životnom putu i karijeri, prisjeća se svojih početaka i prelaska iz Čelića u Tuzlu, oživljava sjećanje na trenera Mihajla Vukovića Mikija i Ženski košarkaški klub Jedinstvo Aida iz Tuzle sa kojim je osvojila titulu prvaka Evrope, a govori i o ulasku Kuću slavnih, kao i reprezentaciji BiH.
SportskiPuls: Kako je bilo donijeti odluku da se te 2007. godine oprostite od dresa koji ste nosili 27 godina?
Mujanović: Nije lako bilo pomiriti se s tim kada dođe do dana da se bliži kraj igračke karijere. Uzimajući u obzir i neke druge okolnosti, došlo je i do toga da se trebalo povući iz aktivnog igranja košarke. Zadnje dvije godine kada sam igrala sam osjetila da više nije to to, da jednostavno ne mogu dati sebe kao što je to slučaj bio ranije. Tako sam i odlučila nakon 27 godina da se povučem.
SportskiPuls: Kada govorimo u vašim počecima, ko je zapazio vaš talenat, kako je zapravo sve krenulo?
Mujanović: Novinar Ekrem Avdić me zapazio, s obzirom da su njegovi roditelji živjeli blizu mojih roditelja i preporučio me treneru Mihajlu Vukoviću, popularnom Mikiju. Rekao mu je da postoji jedna djevojčica koja je izrazito visoka i da bi dobro bilo da se uspostavi neki kontakt kako bi ja počela trenirati košarku u Tuzli, kao i da bi trener Mihajlo Vuković mogao prepoznati jesam li ja talenat ili nisam.
SportskiPuls: Koliko godina ste tada imali kada ste iz Čelića prešli u Tuzlu?
Mujanović: Tada sam imala 14 godina kada sam se aktivnije počela baviti košarkom, a to je ustvari i bio prelaz iz mog rodnog mjesta Ratkovići, općina Čelić u Tuzlu. To je zapravo bio početak samostalnog života i bez roditelja i porodice. Sve je to bilo stresno za mene, ali želja za uspjehom i igranjem košarke nekako mi je davala snage.
SportskiPuls: Kako je teklo prilagođavanja, je li bilo razumijevanja okoline?
Mujanović: Sve je bilo teško. Ja sam bila osmi razred osnovne škole kada sam prešla u Tuzlu. Sve je bilo novo, nova škola, novi nastavnici, prijateljice i prijatelji. Svi su imali razumijevanja prema meni. Trener je sve to organizovao, gdje ću stanovati, u koju školu ću ići. Osim toga što je bio trener, bio nam je kao roditelj. Imao je punu kontrolu. On nam je išao i na roditeljske sastanke, vodio nas zubaru. Ulagao je više u nas nego u svoju porodicu.
SportskiPuls: Kada ste dobili mjesto u ekipi?
Mujanović: Već u srednjoj školi sam imala značajno mjesto u ekipi. Uporedo sam završavala srednju školu i trenirala. Ponekad sam znala i pobjeći s nastave, mada su profesori i direktor škole imali razumijevanja. Znala sam tada da će košarka biti moje životno opredjeljenje. U tom periodu trener Miki je i odabrao srednju školu u koju sam išla. U pitanju je bila Ekonomska škola u Tuzli.
SportskiPuls: Pretpostavljam da ste pored toga što se talentovani, morali i dosta raditi i trenirati?
Mujanović: Talenat je jako bitan, ali bez rada ne može niko uspjeti. Koliko god je bitan talenat isto toliko je bitan i taj rad. Da bi neko napravio uspjeh i vrhunski rezultat mora se puno faktora poklopiti. Kada se određene stvari u sportu spoje, zasigurno je da se može napraviti vrhunski rezultat.
SportskiPuls: Šta je prethodilo velikom uspjehu, kada ste postali prvaci Evrope?
Mujanović: U tom našem radu, napredovanju, bila je neka povezanost. Mi smo uporedo napredovali, trener u svom iskustvu i mi kao igračice u svom. Iz godine u godinu su bili sve bolji rezultati. Prvo je bilo potrebno ostati u Prvoj ligi kao ekipa, pa igrati Evropski kup, pa smo onda bili prvaci Jugoslavije, da bi se otvorili apetiti da postanemo i prvaci Evrope. Mi smo bili mlada ekipa. Velika želja i zalaganje su bili. Skinuli smo četeverostrukog evropskog prvaka u Firenci i to je bilo neshvatljivo. Ni mi nismo vjerovale da ćemo to uspjeti.
SportskiPuls: Kada je to tačno bilo? Koliko utakmica ste prije osvajanja titule pobijedile?
Mujanović: Pobijedile smo Primigi u Firenci 74:70. Bilo je to 22.marta 1989. godine. Prije toga smo odigrale 15 utakmica, uz 12 pobjeda i tri poraza. Baš su to bili dani ponosa i slave i jedan od dokaza da se naš mukotrpni rad isplatio.
SportskiPuls: Kakav ugovor ste tada imali?
Mujanović: Ja u Jedinstvu nisam imala nikada ugovor. Do odlaska u inozemstvo. Bez obzira na kvalitet, danas se samo priča o ciframa i ugovorima. Kada te počnu tražiti klubovi iz inozemstva, tek tada možeš potpisati ugovor i tražiti novce. Tako je tada bilo, sada je sve drugačije.
