Akademik Abudlah Sidran svojevrememo je napisao je tekst povodom smrti Mirsade Mire Poljo. U spomen na velikog insana, našu Amiru Miro Poljo, prenosimo riječi akademika Sidrana:
“Ne može biti ružno lice sa kojega te gledaju takve oči! U Sabita Polje bijaše sedmero, što muške što ženske djece, sve jedno drugom do uha, a samo je mala Amira od oca preuzela oči: duboke i plave i bijele i srebrene i tamne i pepeljaste i ljubičaste i svjetlucave, oči za koje Sarajlije kažu da su kao od surme, surmali oči.
Takve su oči, tih godina – osim na licu Amire Poljo – blistale na licima još samo dviju-triju sarajevskih cura: Šemse Hrasnice, što se udade za momka-ljepotana, glumca i režisera Nedima Džuherića, Merdžane Iglice, što kao i Šemsa, pođe za umjetnika, glumca i pisca Zijaha Sokolovića, i kod Danute, one Poljakinje što je u Sarajevo, pravo na Likovnu akademiju, dovede grafičar i dizajner Čedo Kostović. Četiri para surmali očiju – da ti pamet stane, da bez očiju ostaneš!
Šemsu Hrasnicu, Đuherićku, prije rata za Bosnu, pojeo neki trbušni karcinom, godinu i po dana nakon što se Sarajevom raširila radosna vijest da ga je pobijedila. Bila počela pisati i knjigu: Kako sam pobijedila rak. Merdžana Iglica, Bogu hvala, živa i zdrava, prevodi sa francuskog, dolazila mi kući s nekim oficirom Umprofora, devedesettreće, htjedoše da me izvedu iz Sarajeva, a ja ne dadoh. Nisam htio. Kud se djedoše Čedo i Danuta – pojma nemam, ali logika kazuje das u se sklonili u Poljsku, u Krakov, tamo otkuda je Čedo i doveo surmali-ljepoticu.
Sabitova Amira se još curetkom otkinula od kuće, u bijeli svijet, da u kući budu jedna usta manje, a da ona, čim uzmogne i čim svojom pameću napravi nešto krupno, počne pomagati ocu Sabitu, sestrama i braći. Ničiji tad život nije bio lahak, ali se familija Sabita Polje nije brojala u sirotinju. Imali kuću u jednoj zavali – strma kaldrmisana uličica – Baba-Anin sokak se zvala, i našu ulicu Patke (Trifka Grabeža) vezivala sa ulicom Zije Dizdarevića.
Imali u tijesnoj avliji štalu, u štali dva prelijepa konja, Divnu i Viteza. Sa njima Sabit radio kod Ogreva, prevozio ljudima ćumur i drva, bio najjači od svih furmana što su danomice dežurali pred ogrevom. Jeste, tada su se prevoznici zvali furmani i u tome imenu nije bilo ničeg ni pogrdnog ni ružnog.
Protutnjalo, ko u trenu, trideset godina. U proljeće 1995., ispred jedne knjižare u Bolonji, kazujem svoje stihove, potpisujem knjige, za publiku od dvadesetak ljudi, mahom bosanskih izbjeglica. U prvom redu sjedi lijepa, plavokosa i plavooka žena, gleda, guta svaku moju riječ.
Nisam siguran, ali mi se čini da bi to mogla biti ona čuvena svjetska sportska menadžerka, Mira Poljo. Vidio sam joj koji put facu po novinama. Ali nisam siguran, ne znam, da li je ta čuvena Mira Poljo onaj djevojčurak iz patki, Sabita Polje – Amira. Prilazi mi poslije programa, pruža ruku, predstavlja se, a nema šta da se predstavlja kad mi je sve jasno, kad znam i pred sobom, na njenom licu, vidim oči Sabita Polje, furmana sa Kovača.
Ja sam Mira Poljo.
Uzvratim direktom:
Reci ti meni jesi li ti Sabitova!
Čija ću bit nego Sabitova ? Zar bih ti došla ovdje, da nisam Sabitova?
Izgrlimo se tu i izljubimo, nekakve ko suze krenule i otud i odvud, čudila se i zabrinula, iza mojih leđa, moja buduća supruga, ali ništa ne rekla, odšutjela, dok ne izvidi stvar. Mira nas odvela u svoj bolonjski stan, tri dana hranila, pojila, po trgovačkim centrima vodala (“Kupujte šta hoćete, ne gledajte u cijene !”), sama kuhala, sve redom bosanske jemeke, sama auto vozila, u gradu nas ostavljala i po nas dolazila.
Kako se rastati od takve Bolonje i od takve, u Bolonji, Mire Poljo ? U stanu, po zidovima, uspomene, fotografije, istorija Mirine menadžerske karijere. Na fotosima, sve sama najpoznatija svjetska sportska imena: Majkl Džordan, Toni Kukoč…nema face koje nema, a tamo, na lijevom zidu, najstariji fotosi, oni sa samog početka karijere…
Abdulah Sidran
