Razlika između košarkaške besmrtnosti i basketaškog zaborava varljiva je stvarca. Ta razlika, tj. linija, katkad zna biti nevidljivom, a katkad je uočavate iz aviona. Karijere nekih velikana ex-Yu košarke pamtimo do najsitnijih detalja, a igračke živote mnogih drugih po određenom šutu, pogođenom il’ promašenom, finti, stilu, potezu previše, ili nezaboravnoj utakmici koja im se desila. Ako ih uopšte pamtimo. Nije pravedno komprimirati trudbeničke živote samo tako u ladice sićušnih memorija, desetpostotno razvijenih nam mozgova, zavapim ja, jer dvije decenije na košarkaškim parketima prosu junak ove priče, a uglavnom se priča, piše i razglaba o jednoj, jedinoj, antologijskoj i neponovljivoj partiji koju ovaj je odigrao proljeća ’86, pripomogavši jednoj od najvećih senzacija u historiji košarkaške igre da se rodi.
Od kako je u prvenstvo bivše Jugoslavije uveden plejof, iliti doigravanje za prvaka, još sezone ’82, unutar cjelovite države odigrano je deset edicija ovog šlaga na košarkašku tortu. Najveće iznenađenje, prava senzacija finala domaćeg plejofa, desila se u sezoni 1985-86 kada je zagrebačka Cibona, dvostruki aktualni prvak Evrope, poražena doma u majstorici za prvaka Juge od inspiriranog Zadra pod trenerskom palicom Vlade Đurovića. To svi znamo, a također znamo da je prvaka odlučio Đurovićem motivirani Petar Popović (otprilike ‘vako – “slušaj burazeru, igraš tu košarku godinama, ništa nisi napravio, šta ćeš ti imati da ispričaš djeci šta si osvojio uživotu?”), autor 6 trojki i 35 poena u zadnjih 15 minuta regularnog dijela i nasljedna dva produžetka. Kako ne bi Popovića starijeg pamtili isključivo po ovome, pokušaću malo da ekstrahiram i manje poznate i priznate dijelove njegove karijere, a Petra Popovića, inače, u „stojadin“ uvjerljivo uvodi pravilo 17, stavak 6, koje glasi: MVP svakog plejofa Yu-istorije ili finala istoga takmičenja, ima automatsko mjesto u stotinjak probranih. Pošto je Popović moj (i šire) MVP tog plejofa, sve je jasno…
Petar, inače porijeklom iz Kraljeva, jest neraskidivo povezan sa Zadrom jer tamo je upisao 18 od preko dvadeset sezona svog prvoligaškog loptanja. Od samog starta svoje karijere označavan kao izuzetan bekovski talent, bilo da se radi o ofanzivnim ili o razigravačkim sposobnostima, Pop je debitirao u najvišem rangu takmičenja u sezoni ’77 i za nekoliko godina postao jedan od boljih igrača raspoloženja domaćih prostora. Ovo s raspoloženjem u relaciji je s konstantom njegovih partija koja je bila nestalna kao i rezultati Zadra u domaćim okvirima. Njegova generacija nije bila ni blizu ponoviti prijašnje dosege Đerđe i Ćosića. Brončani s EP za juniore ’78 u talijanskom Teramu, Petar (10 ppg) je instantno prodro do državne selekcije, ali nikad se nije ustalio u njoj, statiravši za evropsko srebro ’81 kao jedinu veliku medalju u 36 reprezentativnih kapica. U Zadru je prvu trećinu karijere ispunjavao ulogu druge ili treće streljačke violine, iza neprikosnovenog Branka Skroče, ponekad i Ivana Sunare, no odlaskom prvopomenutog u Belgiju i pojavom linije za tri poena ljeta ’84, kreće i drugi košarkaški život Petra Popovića, onaj po kojem ga jasnije pamtimo.
Iako je repka bila davno svršena priča, Pop je isporučio taj epski pothvat majstorice plejofa ’86 i ostao jednakim španerom još više od dekade nakon toga. Godinu iduću proveo je u JNA, ali pomogao je Zadru na par utakmica da se plasira na kraju sezone kao četvrti u tadašnjoj Evroligi. U jednoj od tih utakmica, 26. veljače 1987, protiv madridskog Reala, u Jazinama je strpao 32 poena (6 trojki) prilikom „cepanja“ kraljevića 107 – 83 (nakon što im je ugurao 23 u Madridu). Onda je Pop više godina bio mentorom svom sinovcu Arijanu Komazecu, ispunjavajući ulogu veteranskog lidera Zadra. A još uvijek je mogao dobro potegnuti i u domaćem prvenstvu i u evropskim takmičenjima. Sjećam se četrdesetak komada Panioniosu u Kupu Koraća početkom devedesetih, uz 6-7 za tri poena. Prosto i jednostavno, s vremena na vrijeme – isti onaj Popović koji je potopio Cibonu. Iz Zadra će put Zagreba u krugovalnom kolopletu ratnih zbiljstava, kako bi odigrao tri sezone za Benston, da bi karijeru okončao nazad u svom Zadru, 1997. godine, još uvijek sposoban za dvocifren streljački prosjek na kontu u tridesetosmoj.
Dosljedan u svom nedostatku konstante, u serijama pogođenih i promašenih trojki, s pokojim potezom više za kontajuću domaću raju, prohujao je košarkaški život Petra Popovića i da nije bilo onog performansa u majstorici prvenstva ’86 bio bi samo jedan od dobrih, jedan od brojnih koji isporučio je četiri sezone sa preko 20 i prosjek od preko 15 u domaćem prvenstvu, jedan od mnogih koji je flertovao s repkom, jedan od bezbroj najavljivanih a nigdar ostvarenih…
Ali kad već me pitate o toj majstorici Cibone (21-1 u regularnom dijelu sezone) i Zadra (drugu utakmicu finala dobio je u Jazinama đe se Dražen Petrović povredio na zagrijavanju), moram da velim da je to bio klasik. Umjetnički vrhunac poput Rašomona, Zločina i kazne ili one tamo Betovenove… A vrhovnim režiserom i kreatorom bio je baš taj isti Petar Popović, autor desetine takvih tekmi, samo što ova računala se itekako jer beše jedinom, jadnom i nepovratnom šansom za neki trofejčić u Popovićevoj klupskoj karijeri. I ovaj je tu šansu iskoristio… Na najčudniji mogući način! Ovako, na prvu (možda bulaznim), sam tu Popovićevu partiju života vidio ja:
Cibona, kao neprikosnoveni evropski vladar, ispunjava ulogu favorita i pored toga što im je Arapović isključen u prvom poluvremenu, i što Dražen Petrović gađa tricu 0-5, vodi na prekidu pet razlike, ponajviše zahvaljujući sjajnom Cvjetičaninu koji ne može da promaši. Popović je uzeo par šuteva na početku, sve je fulao i seli se na klupu nakon obrambeno-požrtvovane partije. U prvom dijelu drugog poluvremena sve se čini gotovo, Petrović ubacuje 6 uzastopnih pokušaja za 3 poena i prednost Cibone je dvocifrena na polovici drugog čina, unatoč sjajnom otporu Zadra. Popović čak ni ne započinje drugo poluvrijeme u petorci, valjda je na motivacijskom ribanju u Vlade Đurovića, a svoj prvi poen, trojku, ubacuje u 25. minutu susreta. Kako se susret bliži kraju, Zadar se na krilima Popovića primiče, Vranković skače, zabija i blokira, Petranović je još požrtvovaniji no inače (ako je to uopće moguće), a Sveti Ante Matulović jednoručnom tehnikom lomi vanjsku, onda i unutarnju liniju Cibone, dok Petrović mlađi ponovo upada u seriju od pet promašenih trica…
Potpuni kaos vlada u posljednjih par minuta regularnog vremena, a Popović zijani na oba kraja terena, blokira Dražena na šutu, u kontri ne ide na polaganje, već se zaustavlja iza 6.25, rokne trojku i Zadar odjednom vodi 85-83 tridesetak sekundi prije kraja. Na drugom kraju terena – Dražen se diže na šut i pogađa uz faul. Onda promašuje penal koji je mogao odlučiti prvaka (njegov tek peti promašaj s crte penala te večeri) i susret odlazi u produžetak. Tamo Dražen ubacuje svoju sedmu trojku, ali potom faulira Popovića na još jednom pokušaju s perimetra i ispada iz igre s 5 ličnih, dok Pop kulerski realizira sva tri slobodna bacanja. U Ciboni nastavlja pogađati DankoCvjetičanin (37 poena) i susret je u drugom produžetku, gdje Petar svojom šestom i konačnom tricom lomi umornog evropskog prvaka, i Zadar slavi sa senzacionalnih 111-110!
Ispunjen kontradiktornim osjećajima; srećom zbog čuda koje priredio je košarkaški David, istovremeno nagrižen spoznajom da Cibona neće osvojiti svoj treći uzastopni Kup šampiona koji se prije ove tekme činio sasvim sigurnim (dogodine složila svoju najbolju momčad historije), plakao sam od istinske košarkaške tuge jer znadoh da Zadar neće puno toga učiniti u najprestižnijem klupskom natjecanju Evrope. Ta zadarska haubica, taj neviđeni košarkaški jebivetar, Petar Popović – imao je tu rijetku sposobnost kvarenja sasvim izvjesne budućnosti i za tu sortu čarobnjaštva uzdižem ga dodatnih deset mjesta na ovoj mojoj listi jer promijenio je tad budućnost ljepšu u onu ružniju, prokleo je u ovu današnju, pomalo neshvatljivu, daleku i iskrivljenu košarkašku prošlost…
