Kad bih se posvetio malo detaljnijem uvidu u pravila koja definišu postojanje i hijerarhiju unutar mog subjektivnog „stojadina“, morao bih da kažem da bi neki bivši košarkaši bili jedinstvenim primjerima tumačenja ovih čudnovatih regula. Evo, na primjer – pravilo 5, stavak 14 veli da – košarkaš koji je prvi uspio osvojiti Evroligu/KEŠ sa dva različita jugoslavenska kluba automatski ima mjesto u 101 najvećoj priči Yu-košarke. Pa ono pravilo 9, stavak 26 – košarkaš, prvi, drugi i treći po učinku u timu osvajača Evrolige automatski upada… Ili jedno od meni najzanimljivijih pravila, ono o umišljenim krvnim zrncima, pravilo 35, stavak 1 – najpopularniji hrvatski košarkaš u Srbiji u periodu 1991-92 također mora da se nađe u krugu odabranih priča „stojadina“…
Neću da izvjesim neku nagradnu igru s pitanjem o kojem košarkašu se radi. Jasno vam je svima da je riječ o Ivi Nakiću, jednoj od najvećih nada domaćeg basketa osamdesetih godina prošlog vijeka. Nevjerojatno trofejan na klupskoj razini i prilično popularan u narodu, Ivo nije isporučio onaj tip karijere koji se od njega u startu očekivao, ali na kraju košarkaške balade, ostvario je neke zaista originalne i neponovljive upise u istoriju Yu-basketa koji su mu omogućili da se levom rukom uhvati za zadnji desni blatobran vozila kragujevačke marke i otputuje njime u beskonačno.
Plavokosi Ivo, momak riječkog porekla, počeo je svoju obećavajuću prvoligašku karijeru još sa 16 godina, u onoj posljednjoj sezoni koju je Kvarner proveo u prvom rangu takmičenja. Zlatnik s kadetskog prvenstva Evrope 1983. godine iz Tibingena, Nakić (13.6 ppg) je bio dio darovite generacije koja je Yu-košarci podarila Paspalja, Zdovca, Pecarskog, Prelevića…
Odmah nakon premijernog prvoligaškog plesa s Kvarnerom, Ivo je, uz malo neizbježne Mirkove pompe, doveden u Cibonu koja je bila na tragu velikih ostvarenja. Već u prvoj sezoni u Zagrebu, 1983-84, Cibona osvaja domaće prvenstvo, a Nakić dobija povjerenje Mirka Novosela na velikoj većini utakmica. Nakon domaćeg šampionata i evropska juniorska bronca iz Huskvarne za Ivu. Ipak, njegova karijera našla se na ledu sljedeće dvije godine, jer Novosel već nakon te sezone potpisuje Dražena Petrovića, a dogodine dovodi i Cvjetićanina, tako da Ivo nikad nije mogao biti više od 11. ili 12. igrača moćne Cibone koja je u tom periodu osvojila dva Kupa šampiona. Igrajući sporadično u domaćim natjecanjima, Nakić je usput odslužio i vojsku u tom trofejnom periodu, a u svoje tri sezone s Cibonom osvojio je ukupno 6 trofeja; po dvi Evrolige, 2 domaća prvenstva i 2 Jugokupa.
Za jednog od većih talenata svoje generacije, sunce je sinulo u prelaznom roku sezone 1986-87. Ne znam da li je rukovodstvo beogradskog Partizana znalo šta radi kad je potpisalo Nakića, ali dobilo je košarkaša, dvometraša, koji jednako dobro mogao je funkcionirati na pozicijama 2 i 3, dobilo je pouzdanog šutera, nekog ko je mogao zapet u obrani, dobilo je Katicu za sve… Nakić je najbitniji bio kao vezivno tkivo već jake ekipe koja je istog ljeta dovela Divca i Paspalja. Ivo je već u prvoj sezoni u Beogradu značajno pripomogao u osvajanju naslova prvaka SFRJ, a sljedećih godina je svoje umeće življenja kao šesti igrač jednog od najboljih klubova u Evropi popeo na viši nivo. Sezona ’88 nije bila uspješna kao prethodna, ali zato je ona iduća donijela još dva trofeja u Partizanovu riznicu, domaći kup (Ivo 16 poena u finalu protiv Jugoplastike) i treći po redu pehar Radivoja Koraća, a Nakić je te sezone pružio niz dojmljivih partija, usput popravljajući svoje brojke na desetak poena po susretu.
Koliko je Ivo Nakić bio dobar košarkaš najbolje se vidjelo u sezoni 1989-90 kad je Partizan ostao bez svoje najjače momčadi u povijesti. Divac i Paljo Amerika, Obradović i Đorđević u JNA, Danilović se tek vraćao od teže povrede… Nakić je predvodio Partizan sa prosječnih 20 poena te sušne godine, isto kao što bi predvodio i polovinu ostalih momčadi Prve savezne lige. Svih njegovih šest godina u Partizanu, ma i cijela njegova korisna, ali dotad nekonzistentna košarkaška karijera, sažeta je u jednoj epohalnoj sezoni koju je Nakić, kao rođeni Riječanin, odigrao u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji. Radi se, naravno, o Partizanovoj sezoni ’92, kad su se Beograđani fuenlabradorske adrese domogli Kupa šampiona, jedinog u istoriji Partizana i cijele srpske košarke.
Nakić je tu emocionalno iscrpljujuću i košmarnu sezonu odigrao na nevjerojatnom nivou, pokazujući da nije bio samo solidan klupski igrač, kako nas je većina, uključujući njegovog dotadašnjeg suigrača, novopečenog trenera, Željka Obradovića, percipirala njegov igrački status. Te godine 1991-92, Nakić je bio trećim čovjekom Partizana (sorry Slaviši Koprivici i za to i za gubitak mjesta u stojadinu), bio je iskusnjarom stotine velikih tekmi, bio je likom koji je presudni začin dodao baš u Kupu šampiona. Ivo Nakić svojim igrama te sezone nije dao vidjeti znakova nemira loših vremena – španao je svoju najbolju košarku. Uz nekih 12 poena prosječno u svim takmičenjima (Partizan osvojio triplu krunu te sezone), Nakić je u određenim, presudnim susretima čupao Partizan iz ponora eliminacije u Kupu šampiona.
Prisjećam se upravo, putem videa, one četvrtfinalne serije sa Knorom iz Bolonje kad je odigrao neke poteze na nivou onih najvećih sekvenci historije domaćeg basketa – skok u napadu, ludo polaganje na drugi obruč, izvlačenje na trojku s krila i ulazi, onda ulazi još jedna ko kap, pa krađa i asist u kontri… U 19 susreta koje je Partizan odigrao te sezone u tadašnjoj Evroligi, Nakić nijednom nije ubacio 20 koševa, ali je zato 13 puta bio dvocifren, a čak 8 puta je uvalio 15 i više poena! Trojke je do Final Foura gađao 50%. U Stambolu ga nije išlo najbolje, ali je u finalu protiv Juventuda pripomogao s 5 poena.
Ako je ta luda sezona bila esencijom Nakićeve gore-dole karijere, onda su i druga ostvarenja samo potvrdom koliko je nedocijenjenim košarkašem Nakić bio u nekim etapama svoje karijere. Osim tinejdžerskih medalja sa repkom SFRJ, Ivo nikad nije zaigrao na nekom velikom takmičenju, kasnije s Hrvatskom pogotovo, ali je igrao u B varijantama reprezentacije Jugoslavije i sa njom je imao par zapaženih ostvarenja. Među njih spadaju dva balkanska zlata iz godina 1988. i 1990., sa šampionata održanih u Antaliji i Skoplju, a Nakić je redovno bio među najboljima, stavljajući 14, pa 17.2 poena prosječno na tim takmičenjima. Pomalo nestvarno – Nakić je imao viši prosjek poena u reprezentaciji SFRJ nego u domaćem prvenstvu.
Cijelu svoju partizansku egzistenciju bio je među najpreciznijim trojkašima domaćeg prvenstva, bio je i prilično popularan među beogradskim curicama, a na kraju je dogurao do, za to vrijeme, nenormalnih 13 klupskih trofeja, od čega je velik udio dao u osvajanju posljednjih sedam. Jedini je Yu košarkaš koji je Evroligu/KEŠ osvojio s dva različita, a domaća tima, jedinim je košarkašem koji je osvojio prvenstva SFRJ, SRJ i prvenstvo Hrvatske! Konačno, jedinim je pravim, rezervnim, šestim igračem bivšeg prvenstva koji se našao u ovom izboru stotine najvećih domaćih košarkaša. Za razliku od nekih, talentom ravnih ili bogatijih (Neno Videka, Ivica Žurić, Nebojša Ilić, Boban Janković, Ivica Mavrenski…) persona, Ivo Nakić je svoju karijeru okončao na unikatan način. Njegova košarkaška priča daje puni smisao…
Nakićev povratak u Cibonu u sezoni 1992-93, već dobrano nakon raspada Juge, nije bio najsretnijim potezom, iako je Ivo i u dresu zagrebačkog kluba imao pristojnu sezonu, osvojio je svoj posljednji klupski trofej karijere, prvenstvo Hrvatske, i odigrao je još jedan solidan Kup prvaka. Nakon Cibone, a pri vrhu svojih igračkih sposobnosti, Ivo je postao košarkaškim nomadom. Sezona u španskoj Manresi (14 ppg), pa Izrael, dvije odlične sezone u Krškom iz Slovenije, matični klub u Rijeci, a onda i Vircburg gdje je Nakić igrao po boku Dirku Novickom prije no što je ovaj postao NBA zvezdom. Nakić je kraj karijere dočekao u Sloveniji, igrajući dvije sezone u Krki iz Novog Mesta i onu posljednju za Pivovarnu Laško. Oprostio se sa 35. na plećima.
I u tridesetima još uvijek je igrao na visokom nivou. Uz dvadesetak poena u prvenstvu Slovenije, dok je nastupao za Krško u sezoni ’97 u Kupu Radivoja Koraća ubacio je 26.4 poena prosječno, a dvije godine kasnije, u sezoni 1998-99 u istom takmičenju, u dresu Krke, bilježio je sjajnih 25.3. Ali – priča o Ivi Nakiću nikad nije bila pričom o brojkama koje je posijao na svom košarkaškom putu, njegova storija je mnogo šira i dublja, kompleksnija i slojevitija. Ivo Nakić je bio, ne prvom, već posljednjom lastom košarkaškog bratstva i jedinstva. Ta lasta nije letjela dugo, svega jednu sezonu, ali je u taj svoj posljednji let utkala sve ono što je umjela, uložila je zadnje rezerve kako bi pomogla realizaciji naizgled utopičnog, ali na kraju ostvarenog sna…
KOŠ magazin/Duško Miletković Souly
