HomeVremeplovSouly: Sve o Aci Trici

Souly: Sve o Aci Trici

Često čujem zadnjih godina riječi na košarku nerealno naloženih laika – „ovo je novi Dražen“  ili  „mali isti Kukoč“.  Često je tako kad laprdaju trbušasti TV analizatori o nekom novom, mlađahnom košarkašu. I nikako da se ostvari ta karma. Urekoše u zametku, piše Duško Miletković Souly za kosmagazin.com.

A riječi  „ovo je novi Kićanović“  – riječi su koje sam često slušao kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih prošlog stoljeća. Bile su uglavnom samo pustim željama kojima smo ispraćali golobrade žutokljunce u njihove košarkaške putešestvije, tad, u vrijeme kad su mnogi Popovići, Nikolići i Petrovići nastojali približit se bekovskoj ikoni YU–košarke. Jedan iz plejade tih Petrovića bješe i drčni dječarac imena Aleksandar, nadimka Aco, talentovano šibensko čeljade iz, vrijeme će pokazati, najveće od sviju košarkaških familija našeg malog planeta.

Aleksandar je još u kadetima (bronca EP ’75) i juniorima (zlato na EP ’76) jugoslovenskog košarkaškog roda iskočio kao nadaren, istina, malo u sjeni talenata njegovih kolega s tih natjecanja – Radeta Vukosavljevića, Pere Vilfana, Miška Marića… Ubrzo nakon toga, za Petrovića postaje sudbinskim potezom njegov odlazak u Zagreb, u novokomponiranu Cibonu koju tad preuze Mirko Novosel, čovjek koji je odredio Acin kasniji život. Već na samom početku, Mirko je pomogao Aleksandru preboljeti opasnu boljku zglobova, tako da se pravi prvenstveni debi Petrovića desio u legendarnoj sezoni 1977-78. Kako sam u tom periodu vidio gomilu utakmica Cibone, moram da priznam da je Novosel s Acom bio neviđeno tolerantan i strpljiv.

Ta nova Cibona Mirka Novosela bila je temeljena na vitkom i agilnom duetu ispod koša – Andro Knego i Mihovil Nakić bili su standardni reprezentativci. Krilna podrška dvometraša Žike Ljubojevića, Svena Ušića i Srebrenka Despota bila je vrlo solidna, a Aleksandru je ostalo da kormilari terenom uz pomoć povremenog reprezentativca, Damira Pavličevića. S Acom nije bilo lako; nikad niste znali da li je kreator, šuter ili nijedno od tog. Utakmice s 30 poena i desetak asistencija slijedile su predstave s čistim nulama na statističkom kontu. Nekontroliran na ulazu, nepouzdan u šutu, uvijek neprirodno gurajući loptu prilikom izbačaja, preagresivan i neinteligentan u obrani, Petrović je u tom periodu kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih sam zajebao i proigrao neke prividno riješene tekme, tako da smo se već ozbiljno pitali mi košarkaški moljci – da li će bit nešto od njeg, a i od ove naše Cibone koja je u ama baš svaku sezonu kretala s velikim ambicijama?

Druga stvar koja je pomogla, sad već 21-godišnjem povremenom reprezentativcu, bio je dolazak Krešimira Ćosića u Cibonu ljeta 1980. Karijera Aleksandra Petrovića dobiva novi spin, a zagrebački klub postaje pobjednikom na svim frontovima. Uz već standardna slavlja u Jugokupu, Cibona proljeća ’82 osvaja trostruku krunu, svoje prvo prvenstvo u historiji, a dodaje i pehar Kupa pobjednika kupova nakon briselske drame s Realom iz Madrida. Ćosić je disciplinirao cijelu momčad dotadašnjih gubitnika, Aco je te sezone dogurao do dvadesetak poena u prosjeku, ali bitnije od toga – počeo je pogađati u važnim trenucima. Još mi stoji u memoriji njegov šut za poravnanje i produžetak u finalu Kupa kupova (22 poena) te još neki dalekometni ubačaji protiv Partizana u inicijalnom finalu plejofa.

Naravno da je ekstrovertni Aleksandar nastavio i sa starim navikama kao što su – nerviranje publike, kako gostujuće, tako i domaće, konstantne provokacije protivnika, glumatanje na parketu popraćeno tehničkim greškama… Svoj debi na velikom takmičenju u dresu reprezentacije SFRJ, Aco odrađuje 1982. u Kolumbiji i tamo prestravi domaću raju kad u susretu za broncu protiv Španjolaca, fali 8 od 11 penala, dovodeći sigurnu medalju u pitanje nakon vodstva od dvadesetak poena. Krešo Ćosić prestaje igrati dogodine, a Aleksandar s Cibonom i bez njega osvaja svoj drugi prvenstveni naslov u sezoni 1983-84. Radi se o poznatom sudaru Novosela i Žeravice u kojem je nakon majstorice slavila Cibona za pola koša, a Petrović igra dotad najracionalniju sezonu.

Trećim događajem, onim koji je definitivno odredio igračku veličinu Petrovića starijeg, jest dolazak njegovog mlađeg brata Dražena u Cibonu, odnosno sam spoj njih dvojice na košarkaškim terenima Evrope. Odmah da se objasnimo – Aco Petrović jest jedan od najzaslužnijih za kult ličnosti Dražena Petrovića, ali i sam je u svrhu toga poboljšao svoju igru, kao i igru svog brata. Acine nesavršenosti pokrivao je Dražen i obratno, a stariji buraz nesebično je uskakao u obrani, ginuo ka nikad, dok u napadu birao je momente kad je Dražen upadao u realizatorska zatišja i – vrlo bitno – dobio je tricu ljeta ’84 kao ubojito oružje koje će on i  fratello  pretvoriti u teledirigirane projektile ća srušit će Europu već u prvoj zajedničkoj sezoni u Zagrebu, a Aleksandru donijeti nadimak Aco Trica. Još ranije, ljeta 1984., nastupili su prvi put zajedno na velikom reprezentativnom takmičenju, Olimpijskim igrama u Los Angelesu, i osvojili broncu. Aco je, nakon čiste nule u polufinalnom srazu protiv Španjolske, najbolji susret odigrao u boju za medalju (15 poena, 6 skokova, 4 asista) s Kanadom, ponovo pogađajući par bitnih lopti u završnici.

Sezona 1984-85 jest najuspješnijom sezonom zagrebačke Cibone u njezinoj dosadašnjoj i budućoj istoriji. Osvojeno je prvenstvo SFRJ po treći put, Jugokup po šesti put, pala je u šake i Evroliga, a s njome triput pade i kraljevski kapitalac iz Madrida kojeg su „vukovi“ s Tuškanca uvjerljivo smorili i upecali u finalu održanom 3. aprila 1985 u Ateni. Dražen je postigao 36 poena (11-26 iz igre), dok je Aleksandar dodao 16, uz preciznijih 7-12 iz polja i jedine dvije trojke na Ciboninom kontu. Aco je te godine igrao velike partije i u domaćem prvenstvu. Prisjećam se sjajne tricaške predstave u demoliranju Zvezde u Pioniru, ili fenomenalne igre u odlučnoj tekmi finala plejofa protiv istog protivnika kad je Petrović stariji uskočio s pregršt ludih dodavanja i 25 poena, uz jezivo ekonomičnih 5-6 iz igre i 12-12 s linije slobodnih bacanja!

Osim košarkom i pobjedama, braća Petrović su preplavila Evropu i elementima originalnog šibenskog igrokaza koji je u bazičnoj ponudi uključivao kontaktiranje publike sa stisnutim pesnicama nakon uspješnog ubačaja, poneku psovku sudijama, protkanu zer’com pljuvačke, dok Acine avione, propelere i kolutove nakon ubačenih trojki niste mogli zamijeniti za niti jedan drugi element košarkaštva ovih prostora. Frustriran nakon tri poraza u jednoj sezoni, tadašnji trener Reala iz Madrida, Lolo Sainz, izjavio je kako su Petrovići nesumnjivo sjajni košarkaši, ali i neviđeni lakrdijaši košarkaških arena.

Aleksandar je nakon te sezone otišao u vojsku, Cibona je i bez njega obranila naslov prvaka Evrope, da bi ispustila žezlo u domaćem prvenstvu, bilježeći prvi iz serije neobjašnjivih poraza. Sezone 1986-87 Cibona je imala svoj najjači tim, Acu s Draženom i Dankom na bekovima, 22 pobjede bez poraza u prvenstvu, 9-0 u Kupu pobjednika kupova, 34 uzastopne pobjede… prije no što ih je nokautirala Crvena zvezda u polufinalu plejofa, pobijedivši ih dvaput u nizu?! Stariji Petrović je imao odličnu sezonu (16 ppg), a najznačajniju utakmicu te godine odigrao je u novosadskom finalu Kupa kupova (18 poena) protiv Scavolinija kad ubacuje tri uzastopne trojke u Ciboninom obratu drugog poluvremena.

Aleksandar je tih godina obogatio i svoju zbirku bronci s velikih takmičenja – dodao ih je još dvije. Prvu na Svjetskom prvenstvu ’86 u Španiji đe je odigrao svoj ponajbolji turnir  u dresu s buktinjom, sa 11.7 poena u prosjeku, zabijajući 26 Italiji, onda i 15 u susretu za broncu s Brazilom. Drugu na Eurobasketu ’87 u Grčkoj u oproštaju s reprezentacijom Juge i njegovom igračkom partnerstvu s poznatijim bratom (još zlato na Univerzijadi u Zagrebu ’87). Kompletirao je svoju zbirku olimpijskih i globalnih medalja i evropskom broncom, premda je Juga odigrala klimavo i uz dosta sreće došla do medalje. Petrović stariji je za repku Juge odigrao ukupno 111 susreta i postigao 612 poena, dok je za Cibonu u svim službenim takmičenjima odigrao 392 utakmice i upisao 5781 poen, što ga čini petim strelcem Cibonine povijesti.

Nakon najslavnijeg perioda igračke karijere, Petrović je iscedio odličnu sezonu ’88 u Scavoliniju iz Pesara (20.2 poena prosječno, 45 Livornu), što ga nije spasilo otkaza još iste sezone, a onda se vratio domaćim parketima za posljednje dvije godine igračke rabote. Nije to više bio isti Aco od prije samo koju godinu, već tad je bio u mislima na trenersku karijeru koja traje i danas… Posljednjom sezonom koju je odigrao u Ciboni bila je sezona ’89, da bi narednu igrao za Novi Zagreb, novog prvoligaša iz grada podno Sljemena.

Iako nikad igrački nije postao Kićanovićem po JUS-u, Aleksandar Petrović nadmašio ga je u ISO sistemu vrijednosti i premostio medijskom pumpom koja danas kuca u mnogo naših srdaca, te je zbog toga jedan od najvećih sinonima za YU- košarku, barem meni, i to iz više razloga. Naime, pamtim ga više od 40 godina, u raznim funkcijama, na raznim dužnostima, plej, šuter, trojkaš, komedijaš, il’ vatreni kouč u bjesnilu tehničke, selektor repke koja je sišla s podija i još se na nj nije vrnula, brat najpopularnijeg jugoslavenskog i evropskog, umalo i svjetskog košarkaša, i sin najčuvstvenije i najpredanije od sviju košarkaških majki… Naravno, akter je i najuspjelijih i najiskrenijih dokumentarnih uradaka o košarci ovih prostora. Predobro pamtim Aleksandra Petrovića, nadimka Aco Trica, i zato je i na ovoj mojoj listi ovako visoko. Na rubu najvećih pedeset mog „Stojadina“…

Jedanaest osvojenih trofeja s nenadmašnom Cibonom, i to velikih trofeja što imaju puno veći značaj no današnje ligice i kupovi, dvaput trostruka kruna, uvijek u simbiozi s bardovima hrvatske košarice – Novoselom, Ćosićem i pokojnim bratom Draženom – Aco je imao znamenit košarkaški put. Još uvijek aktivnim je svjedokom negdašnje izvrsnosti, očevicem koji istrajava u košarci, prirastao uz nas Balkance kao žulj radničkoj šaci. Kad god zatvorim oči i pokušam da prisjetim se kako je izgledala zagrebačka košarka nekad, prva pomisao mi nisu trofeji koje je Cibona osvojila, ni veliki meštar Mirko Novosel, ni Ćosićevo uzdizanje kluba, niti besmrtne partije Mozarta košarke, tiha izvrsnost Nakića i Knege, briljantne minijature Čuture i Cvjetićanina…

Ne. Ništa od toga… Prva slika koja mi pada na um kad zamislim Cibonu osamdesetih je raspomamljeni Aco kako izvodi neki ritualni ples s Kariba, cupkajući neku produhovljenu numeru, likuje nagnut nad nekim zaboravljenim jadničkom, neophodnim samo kao rekvizit istorije i topovsko meso sjećanja; jadničkom što našao se bespomoćno opružen na parketu, nakon što drznuo se naći se na putu njemu, velikom šamanu igre, samome Aci Trici, što jurio je tad u košarkašku besmrtnost zvjezdanim stazama sa svojim burazom i njihovom, od strane drugih, nikad savladanom Cibonom.

Duško Miletković Souly kosmagazin.com

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije