PS – Tekst posvećen rukovodstvu kluba koje nije imalo stolicu za Duleta u prvom redu!
Ne treba uljepšavati stvari – ovo nije samo priča o smrti Duško Vujošević. Ovo je priča o licemjerju.
Dok je bio živ, čovjek koji je stvorio generacije igrača i izgradio identitet KK Partizan nije imao mjesto ni u prvom redu svoje kuće. U eri Ostoja Mijailović, za Duleta nije bilo stolice u dvorani u kojoj je ostavio život. Nije bilo prostora za trenera koji je od Partizana pravio sistem, školu i porodicu.
A sada – nakon smrti – fotografije su svuda. Transparenti, poruke, suze. Odjednom, svi se sjećaju. Odjednom, svi znaju ko je bio. Dvorana je prepuna, emocije na vrhuncu. Ali gdje je sve to bilo dok je bio živ?
Istina je jednostavna i bolna: Vujošević nije odgovarao modelu koji danas vlada. Nije bio trener za tržište, nego za sistem. Nije kupovao, nego stvarao. Nije pravio tim za jednu sezonu, nego za generacije. I upravo zato je bio višak u vremenu u kojem je identitet zamijenjen budžetom, a kontinuitet instant rezultatima.
Zato danas djeluje gotovo groteskno gledati kako se svi utrkuju u odavanju počasti. Jer poštovanje se ne pokazuje kada čovjek ode – nego dok je tu. A Partizan mu to nije dao.
Vujošević je zaslužio doživotno mjesto u loži. Zaslužio je da bude simbol kluba dok diše, ne tek kada postane uspomena. Zaslužio je da njegovo mišljenje vrijedi, da njegova riječ ima težinu, da njegovo prisustvo bude čast – ne problem.
I zato ova tišina u dvorani, ma koliko bila emotivna, nosi i gorak ukus. Jer nije to samo oproštaj. To je podsjetnik na propuštenu priliku da se veličina prepozna na vrijeme.
Možda će jednog dana KK Partizan zaista igrati u dvorani koja nosi njegovo ime. Ali ni to neće promijeniti činjenicu da je najveći među njima, dok je bio živ, bio sklonjen u stranu.
A to je poraz koji nijedna pobjeda, nijedna titula i nijedna puna hala ne mogu izbrisati.
E.Sk
