U smiraj šestog oktobarskog dana oprostio se od košarkaškog borilišta jedan veliki ratnik i majstor Slobodan Boba DABIĆ.
To je bilo one iste večeri kada je nekadašnji njegov učenik i klupski drug Dražen Dalipagić, popularni Prajo, primio zlatnu medalju za novi trijumf jugoslovenske košarke-titula prvaka Starog kontinenta. Za povlačenje sa scene nije mogao da izabere ljepši trenutak.
Jer, njegova Lokomotiva je te subote imala dvoboj polufinala Kupa BiH sa prvoligašem sarajevskom Bosnom. A i tada je još jedanput, posljednji puta potvrdio svoje majstorstvo u igri između obruča, bio je jedan od najboljih strijelaca, postigao je svoje posljednje koševe u igračkoj karijeri. To je bio lijep oproštaj istovremeno i dirljiv, što je i razumljivo kad je u pitanju rastanak od drugova sa Kantarevca. Koliko je bio cijenjen i voljen kao košarkaš najbolje se vidjelo te oktobarske večeri, kada je Kantarevac bio obasjan svjetlošću reflektora. Darovi i cvijeće Košarkaškog saveza BiH /kristalna vaza/, sportista Vazduhoplovne gimnazije“Tito“, rukometašica Lokomotive, klupskih drugova/ ručni časovnik/ i prijatelja i dugotrajan aplauz-bili su samo dio zahvalnosti za ono što je za skoro 12 godina poklonio košarci.
O onome što je tada doživio Boba uzbuđeno kaže:
-Takav, zaista lijep oproštaj nisam ni u snu mogao da predvidim .To se događalo u prekrasnom ambijentu. U punom gledalištu bili su istinski prijatelji košarke i nekoliko generacija mojih klupskih drugova.i protivnik i prikazana igra upotpunili su taj za mene nezaboravan doživljaj.
Svaki rastanak je težak.Dabić je svjestan da je to kadtad moralo da dođe. A on je izabrao pravi čas…
-Nije mi bilo lako da se oprostim poslije toliko dugog drugovanja sa loptom među magičnim obručima – veli Boba.
Ali on nije rekao zbogom… Otišao je samo ratnik sa borilišta, a ostao je vojskovođa. A do sada je bio jedno i drugo,“alfa i omega“mostarskih“lokosa“, igrač-kapiten i trener. Zato je bezbolnije primio ovaj rastanak. Jedino je, dakle svoju -desetku ostavio nasljedniku. Svoje bogato iskustvo prenosiće na mlade. On o njima ima lijepo mišljenje:
– To je generacija sjajnih mladića. Oni će sigurno već iduće godine voditi glavnu riječ u republičkom prvenstvu, nastaviće bitku za ponovni ulazak u Drugu saveznu ligu. To su sve obdareni mladići i zato vjerujem da će uspjeti.
A Dabić je, zaista mnogo učinio ne samo za mostarsku košarku. On je bio jedan od njenih utemeljivača u gradu na Neretvi. Ovaj lijepi i dinamičan sport začet je u zimu 1962. Otad je Boba vezan najčvršćim nitima za tu igru. Tek je bio napunio 20 godina, a izuzev igračke dao je i još težu i delikatniju ulogu-tenersku. I, eto obje je obavljao ne kao epizodista nego kao glavna ličnost sve do 6 .oktobra 1973. godine. Dakle skoro 12 godina. Košarci je žrtvovao ,tako reći sve: najljepše dane,mladosti,svo slobodno vrijeme… I još mnogo što-šta za čim on,istina ne žali.
Pet puta je predvodio Lokomotivu ,kao vicešampion BiH na kvalifikacionim turnirima za seobu u elitnije društvo. I, najzad 1971. Mostarci su se prebacili na drugoligaški kolosjek.
– Tako mi je bila ispunjena davnašnja želja: igrao sam u Saveznoj ligi-ističe Dabić. Tada niko nije bio srećniji i radosniji od njega.
Ali,Lokomotiva je „igrala samo jedno ljeto“ u tom stepenu takmičenja.
Tada niko nije bio tužniji i nesrećniji od Bobe.
Ne bi mostarski „Lokosi“ tako kratkotrajno vozili po tom kolosjeku, naprotiv. Ali,neka o tome kaže Dabić:
– Da smo imali sportsku dvoranu danas bi košarka u našem gradu dogurala daleko. A ovako uvijek igraj i treniraj po svakakvom vremenu na otvorenom igralištu….
Dvaput je bio najblji strijelac bosansko-hercegovače lige. Taj epitet“zaradio“ je i na kvalifikacijama za ulazak u Drugu saveznu ligu u Puli 1969. Četiri godine ranije proglašen je za najboljeg igrača titogradskog turnira .Dres republičke reperezentacije oblačio je šest puta, a bio je i njen kapiten.
Za skoro 12 godina u matičnom klubu je odigrao oko 300 utakmica i možda postigao dvostruko više koševa. Zato nije ni čudo što mu se teško odlučiti kada je pružio najbolju partiju.
-Da li je to bilo 1966. kada smo pobijedili tuzlansku Slobodu ,koja je tada gajila velike ambicije za povratak u najelitnije jugoslavensko društvo, ili prošla godina u Sarajevu kada smo savladali istoimeni klub sa 105:103. A oba puta dao sam odlučujue koševe.
Nijedna generacija Lokomotive nije se mogla da zamisli bez ovog vrsnog majstora košarke. I sve ih je on stvarao, učio ih tajnama ovog sporta. Mnogi su odlazili, ili su zauvijek ostavljali dinamičnu i atraktivnu igru,ili su selili u velike klubove. Klupske boje su mijenjali čim bi stasali. Dragiša Vučinić obreo se u beogradskoj Crvenoj Zvezdi, Bruno Soče u beogradskom Partizanu, u koji je naposljetku otišao i Dražen Dalipagić. To su samo oni koji su dosegli najviše. Dalipagić i Vučinić do reprezentativnih visina.
I Boba je imao primamljivih ponuda. Prva je bila još na početku negove karijere 1964. u Mostaru je u to vrijeme služio vojsku trener beogradskog Radničkog Dragoljub Pljakić. Iskusnom stručnjaku nije promaklo da procjeni kvalitet i vrijednost mladog Dabića. I on je polaskan ovim pozivom već bio spreman da putuje u Beograd,ali…
– Ne znam zašto sam ostao u matičnom klubu.Valjda što sam Mostarac. Ili da ne bih iznejerio svoje drugove. Da sam otišao ne bih im nikad mogao da pogledam u oči…
Sada mogu reći: srećan sam što sam ostao. Sve radosti i tugovanja koje prate sport doživio sam u Lokomotivi. A to se najlakše podnosi u sredini u kojoj je čovjek odrastao.
Najdraže mu je bilo da igra sa Ilićem. On je,veli bio najtalentovaniji ,ali „slava“mu je udarila u glavu“pa je preko noći bio izgubljen za košarku.
– Najdraža petorka u kojoj nikad nisam igrao, pošto su igrači bili iz nekoliko generacija, jeste: Vučinić, Ilić, Dalipagić, Krpo i ja-podvlači Dabić.
Boba je bio najčešći stub ne samo mostarske košarke. To će vjerovatno ostati i dalje kao trener novih generacija. Stvaraće nove Dalipagiće i Vučiniće. Pod njegovim nadzorom stasaće budući reprezentativci. I zato nije tugovao one Šeste oktobarske večeri kada se oprostio od košarkaškog borilišta kao aktivan igrač.
Dragan Miladinović / Priredio: E. Krpo
