Juan Antonio San Epifanio za mnoge je najbolji košarkaš Španjolske svih vremena. Popularni Epi bio je nositelj igre Barcelone i reprezentacije 80-ih godina prošlog stoljeća. Nedavno je provedena anketa u jednom od španjolskih listova s pitanjem: „Koji igrač je za vas obilježio košarku u našoj zemlji?“. Premoćno je pobijedio baš Juan Antonio San Epifanio, i to ispred Paua Gasola, bivšeg igrača Barcelone, Fernanda Martina, tragično preminulog centra Reala, Juana Antonija Corbalana, braniča istog kluba i Juana Carlosa Navarra, velike zvijezde katalonskog kluba.
„Epi je bio karizmatičan. I to ne samo zbog svojih izvedbi na parketu, već i zbog svoje ukupne osobnosti. Jednostavno je u sebi imao ono nešto što je potrebno da bismo ga svrstali na vodeće mjesto ove ljestvice. Nije bilo zlobe u njemu, gotovo uvijek biste ga vidjeli nasmiješenog. Suigrači i treneri naprosto su ga voljeli“, sukus je ankete koja i plastično dočarava koliko je San Epifanio bio kvalitetan ne samo kao sportaš/košarkaš, već kompletno, kao osoba sa svim svojim vrlinama ali i manama. Međutim, ti njegovi nedostaci u potpunosti su bili gurnuti u drugi plan, puno više su do izražaja dolazile prednosti. U Španjolskoj je bio poznat pod nadimkom „Super Epi“.
„Epi je čovjek kojega bi svatko poželio za prijatelja. U njemu nema niti zrnca zlobe, mrzovoljnosti, nezadovoljstva. Kad god bi osjetio da netko od nas počinje širiti negativne vibracije i tonove, baš kao pravi kapetan, odmah bi se pozabavio time i nastojao iznaći rješenje, pronaći ljepšu stranu i okrenuti minuse u pluseve. Njegova deviza je bila da je razgovor najbolji lijek za rješavanje iščašenog ponašanja, problema. Nije dozvoljavao da ta povremena iskakanja izađu u medije, nastojeći nas uvjeriti da smo dovoljno ozbiljni da možemo sve posložiti u četiri zida, bez upliva javnosti. Zaista, nisam nikada čuo da bi igrači, treneri govorili nešto ružno o njemu. To nije bilo slučajno, Epi je to zaslužio svojim stavovima, odanošću, jednostavnošću i prijateljstvom“, nahvalio je bivšeg suigrača Ignacio Solozabal, branič Barcelone iz razdoblja od prije 30-ak godina, koji je sa San Epifanijom proživio brojne lijepe i uspješne trenutke.
Osvojili su veliki broj trofeje, ali na njihovu žalost nikada se nisu okitili onim najvrijednijim – naslovom za najbolji sastav Europe. Tri puta su poraženi u završnim susretima. Prvi put to se zbilo 1984. kada su u Superfinalu tadašnjeg Kupa prvaka izgubili od talijanskog šampiona Banco di Rome u Ženevi – 73:79. Za dva preostala gubitka zaslužna je velika momčad splitske Jugoplastike, koja ih je zaustavljala stepenicu do Olimpa, 1990. u Zaragozi i godinu poslije u Parizu. A ne zaboravimo da su „žuti“ svladali Barcu i u Munchenu 1989. u polufinalu, te dva dana kasnije nakon trijumfa protiv izraelskog ponosa Maccabija osvojili prvi od tri uzastopna naslova za najbolji sastav Starog kontinenta.
„Jugoplastika je bila sjajan sastav. Toni Kukoč i Dino Rađa spadaju među najveće igrača koji su ikada igrali u Europi. Nismo ih nimalo podcijenili te 1989. Jednostavno, nismo mogli zaustaviti tu bogomdanu kreaciju, talent, imaginaciju. Pa, zar kasnije dovođenje njihovog trenera Božidara Maljkovića na našu klupu nije dokaz koliko smo ih cijenili i poštivali. Sve ostalo su čiste tlapnje i priče u stilu rekla-kazala, a koje nemaju nikakvu podlogu niti istinu. Međutim, niti Maljković nije bio dovoljan da ih detroniziramo u Parizu 1991. Tada je Toni Kukoč bio nezaustavljiv, naprosto, to sada moram priznati, sam nas je svladao. Da, ne smijem zaboraviti niti Zorana Savića, koji je odigrao utakmicu za pamćenje. Meni nije teško priznati kada zasluženo izgubim, uvijek ću skinuti kapu suparniku, a neću u sucima i nekim drugim čimbenicima i okolnostima tražiti moguće krivce. Splićani su zaslužili sve tri pobjede i sva tri naslova prvaka. Teško je bilo pomiriti se s tim gubicima, ali takav je život. Ako si dao sve od sebe u datom trenutku i bio poražen od boljeg, onda je sve lakše prihvatiti, iako naravno boli i peče“, vrlo je iskren Juan Antonio San Epifanio kada govori o razdoblju konstantnih poraza od splitske momčadi.
„Teško je kada toliko puta gubiš stepenicu prije samog kraja, ali tako je to tada bilo. Sretan sam da su kasnije generacije našeg kluba ipak razbile to prokletstvo koje nas je toliko dugo pratilo. Iako tada više nisam bio na parketu, kao član velike obitelj Barcelone držim te naslova kao da sam ih i ja osvajao izravno na terenu“.
Juan Antonio San Epifanio rođen je 12. lipnja 1959. u Zaragozi, iz koje je u Barcelonu pristigao sa 15 godina, 1974. godine, te u kadetskoj momčadi dobio dres s brojem 15, koji će nositi do kraja karijere. Kako je često naglašavao, nikada nije pomišljao napustiti Barcelonu i potpisati za neki drugi klub, a pogotovo ne za madridski Real, jer: „Bila bi to izdaja koja se ne oprašta“, pa je odlučio zadržati petnaesticu, a koja danas visi na vrhu Barcelonine dvorane.
Sjane igre, korektnost, veličina u pobjedi i porazu, učinile su ga velikanom, ne samo katalonskog diva, već i širom Španjolske. Epijev uzor je bio stariji brat, također košarkaš, koji je iz Heliosa iz Zaragoze prešao u Barcelonu i tako otvorio vrata i mlađem bratu, puno talentiranijem.
Juan Antonio je već u desetoj godini počeo oskazivati iznadprosječne sposobnosti, posebno u segmentu preciznosti šuta, koji je doveo gotovo do savršenstva. Da bismo to malo približili našim ljubiteljima košarke, spomenimo da su slične odlike krasile Svena Ušića, Danka Cvjetičanina i Velimira Perasovića. Sve odreda sjajni šuteri, meke i gotovo filigranski precizne ruke. Nikada im nije bilo teško ostati još sat vremena nakon treninga i usavršavati se, pa im se ta luđačka upornost naprosto morala i vratiti, brojnim nagradama, trofejima, uspjesima, kako s momčadima, reprezentacijama, tako i na osobnom planu. Njihove statistike rijetko su padale ispod 50 posto uspješnosti. Oni su eklatantni primjeri za košarkaške udžbenike.
„Epijeve vrline, znanje i sposobnosti trebalo bi pokazivati djeci koja se žele baviti košarkom“, riječi su Garcije Aita Renesesa, dugodišnjeg trenera Barcelone.
„Dati loptu Epiju slično je kao kad su u Chicago Bullsima tražili Michaela Jordana. Ako drugi ne vide rješenje, ako se boje, ako treba odlučivati, tu je uvijek bio Epi“, pun je hvalospjeva na račun San Epifanija karizmatični trener.
Kada je 1974. krenuo bratovim stopama, vrlo brzo ga je nadmašio. Debitirao je 5. srpnja 1975. za kadetsku vrstu i odmah ubilježio osam koševa u visokom trijumfu 122:54 protiv Belgijanaca. U juniorskoj selekciji prvi nastup datira od 19. travnja 1976., također kontra Belgije, uz dva Epijeva koša. Nastupa i na Europskom prvenstvu za juniore i osvaja brončanu medalju. Za seniorsku momčad Barcelone s igrama započinje u sezoni 1977/78. i nastupa slijedećih 18 sezona, sve do proljeća 1995., kada se na utakmici s Unicajom i osvojenog, ukupno sedmog naslova, oprostio od najdražeg dresa. Očekivao je da će još nastupiti i na Europskom prvenstvu u Ateni tog ljeta, ali tadašnji izbornik Manuel Lolo Sainz ipak ga nije pozvao.
„Želio sam pomoći, ali nisam nesretan. Dolaze mlađi, a ja sam ponosan na sve što sam polučio u dresu nacionalne vrste“, govorio je tada San Epifanio.
Ali i bez tog nastupa, ostat će zapisano da je participirao na četiri olimpijskih igara uzastopno, od Moskve 1980. do Barcelone, dvanaest godine poslije. Dva puta je bio učesnik svjetskih prvenstava – 1982. u Kolumbiji i 1986. u Madridu, te čak osam europskih prvenstava – od 1979. do 1993.
Prije njega reprezentacijia Španjolske bila je uglavnom prolaznik, fikus velikih natjecanja. Ostvarili su samo dva srebra na europskim smotrama, 1935. i 1973. Nakon što je debitirao s nepunih 20 godina, 26. travnja 1979. postigavši 22 koša u srazu protiv Kube, sjajan je bio već na Olimpijskim igrama u Moskvi godinu poslije. A posebno je zapažen 1983. na Europskom prvenstvu u francuskom Nantesu, kada je predvodio svoju reprezentaciju do srebrnog odličja. Poraženi su u velikom finalu od tada ipak bolje Italije, s Dinom Meneghinom na čelu.
„Opet kao i u slučaju gubitaka od Jugoplastike, protivnik je bio bolji i zasluženo slavio. Mi smo ponosni i sa srebrom, koje za nas ima značaj kao da smo dohvatili zlato, jer to je nakon deset godina prva velika medalja naše izabranog sastava. Okončali smo predugi post i zbog toga bili vrlo veseli i zadovoljni“, naglasio je San Epifanio.
Sljedeće ljeto na Olimpijskim igrama u Los Angelesu u polufinalu razvaljuju Jugoslaviju, da bi u završnom ogledu izgubili od domaćina, za koje su tada igrali Michael Jordan i Charles Barkley, dvije igračke veličine koje će obilježiti nadolazeće godinu u NBA ligi.
„Već tada je i laiku, a kamoli ne nama koji smo bili na parketu, moglo biti razvidno da će Michael Jordan postati veliki igrač. Nevjerojatno je što je sve mogao s loptom, koliko se gledajući njega činilo kako je ovaj sport jednostavan za igrati. Sretan sam što sam imao prilike igrati protiv, bez ikakve sumnje, najvećeg košarkaša u povijesti. I to na počecima njegove briljantne karijere“, lijepim riječima govori o velikom Michaelu Jordana legendarni Španjolac.
Posljednju medalju u nacionalnoj vrsti stavlja oko vrata 1991. na Europskom prvenstvu u Rimu. Furija osvaja brončanu medalju i to ponajviše zahvaljujući svojem karizmatičnom kapetanu – Epiju. S 239 nastupa bio je rekorder je u reprezentaciji svoje zemlje sve do leta 2017. kada ga je nadmašio Juan Carlos Navarro. Pri tome je ubilježio 3.027 koševa, a četiri je puta izabiran i u najbolju selekciju Europe, za raznorazne akcije. Prije devetnaest godina dobio je i orden za posebne zasluge Olimpijskom pokretu. Odlikovao ga je osobno tadašnji čelni čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch.
„Epi je pokret. Čovjek koji je zaslužan da je košarka u Španjolskoj odmah uz bok neprikosnovenom nogometu. On ne samo da je bio odličan igrač, već me je više kod njega fascinirala njegova toliko karakteristična jednostavnost. Nije bilo nikakvog glumatanja, pretvaranja, toliko svojstvenih odrednica za brojne druge sportaše. Ovo odlikovanje najmanje je što smo mogli učiniti za njega. Ponosan sam što je jedan takav kompletan čovjek oblačio dres baš Barcelone iz koje i sam dolazim. Uživao sam gledajući ga i slaveći brojne pobjede, za koje je baš Epi ponajviše zaslužan. Žao mi je što nikada nije osvojio naslov klupskog prvaka Europe, jer ako je to netko zaslužio, onda je to bio Juan Antonio San Epifanio. Po mojoj skromnoj procjeni, samo mu to fali u grandioznoj karijeri“, bio je prepun hvale na račun Epija Juan Antonio Samaranch.
Ovaj danas 58-godišnjak kada su ga pitali što bi posebno izdvojio iz bogate i sadržajne karijere, apostrofirao je dva finala doigravanja prvenstva Španjolske, 1988. i 1989. Oba puta s najvećim suparnikom, Realom iz Madrida.
„Unatoč tome što sam čak deset puta podizao pehar za najbolji sastav u Copa del Rey, sedam puta za prvo mjesto u prvenstvu, dva puta u Kupu pobjednika kupova i jedan u Kupu Radivoja Koraća, nema ništa slađe i ljepše od pobjeda nad Realom. A još kada se to dogodi u utakmicama koje odlučuju od prvim mjestima, osjećaj se samo dodatno pojačava. Kad osjetiš tu atmosferu i radost cijelog grada, poželiš da svaki dan igraš protiv Madriđana“.
Iako je protiv Reala ostvario još dosta pobjeda prije i poslije, pete odlučujuće susrete te dvije sezone pamtit će cijeli život.
„Prije utakmice osjećaš koliko si blizu, a opet koliko zapravo daleko od konačnog cilja. Pukovnik ili pokojnik. Ništa, ali zaista ništa ne mogu usporediti s te dvije pobjede. Ona euforija nakon trijumfa, nošenje na rukama razdraganih navijača, jednostavno su nezaboravni. Posebno će mi u sjećanju ostati 1989. Jer, tada je za Real igrao i veliki Dražen Petrović, tako da je taj naslov ipak malo iznad svih ostalih“, podvlači Epi.
Slična situacija bila je i 1995, njegove oproštajne sezone. Igrala se opet peta utakmica, takozvana majstorica. Ali, ovaj put ne protiv sastava iz Madrida, već je s druge strane „barikade“ bila Unicaja iz Malage. Svaki sastav je dobio po dvije utakmice prethodno, pa se s velikim nestrpljenjem i obostranim očekivanjima i nadanjima izašlo na peti susret. Svi u dvorani znali su da je to posljednji put da uživo gledaju svojeg ljubimca, kapetana koji ih je vodio godinama i priuštio im obilje veselje i sportskog slavlja.
„Nisam imao nikakvu tremu. Doduše, ne mogu reći da mi je bilo baš svejedno, ali jednostavno, nastojao sam zatomiti sve emocije i prepustiti se isključivo pripremi za taj odlučujući susret“, prisjeća se San Epifanio događaja iz svibnja 1995. Na semaforu je pokazivalo da se ima odigrati još 26 sekundi, a Barca je vodila 71:64. Naslov je bio praktično osiguran i svi u dvorani su priželjkivali samo jedno, ulazak legende, idola. Njih 8.000 ustalo je sa svojih mjesta i započelo složno i vrlo glasno skandirati: „Epi, Epi, Epi“.
Trener Garcia Aito Renesen nije mogao, ali niti smio oglušiti se na njihovu želju. Uveo je kapetana, koji je odmah u prvom dodiru izborio prekršaj, a to je značilo da slijedi odlazak na njemu dobro poznatu lokaciju, mjesto za izvođenje slobodnih bacanja. Ledenom mirnoćom, baš kao što je to radio u većem dijelu karijeru, stavio je oba. Bio je to konačan rezultat – 73:64. Ljepši kraj teško da je mogao i zamisliti. Odlazak s naslovom, nošenje na rukama navijača, podizanje pehara i odlazak u zasluženu mirovinu kao legenda, najveća zvijezda velikog kluba.
Naime, do 1981. i prvog San Epifanijevog naslova prvaka Španjolske, Barcelona s tom titulom okitila samo u sezoni 1958/59. Riječ je o igraču koji je cijelu karijeru proveo u istom klubu, srušivši sve najvažnije rekorde, kako u klubu, tako i u reprezentaciji, gdje je također dugo godina bio vođa, lider, kapetan.
FIBA mu je odla počast oproštajnom utakmicom Barselona-Europa 26. decembra 1995. Bilo je 118-92 za selekciju kontinenta, ali te noći jedini pobednik bio je Epi.
Dugo nakon okončanja s igranjem San Epifanio se aktivno odmarao. Post je prekinuo nakon punih 12 godina, 2007, kada je prihvatio ponudu televizijske kuće Canal + Španjolska, gdje je odličan sukomentator košarkaških zbivanja.
„Nisam se vidio u trenerskim vodama. Moram priznati da me je bilo pomalo i strah kako ću zvučati u eteru, ali iz utakmice u utakmicu sve sam više uživao, tako da mi je danas baš gušt i veliko zadovoljstvo imati slušalice na ušima. Nadam se da gledateljima nisam zamoran i naporan“, skroman je kao i dok je oblačio dres Juan Antonio San Epifanio, veliki čovjek i gospodin.
Juan Antonio San Epifanio
Datum rođenja: 12. lipnja 1959. u Zaragozi
Visina: 199 cm
Težina: 84 kg
Klupski trofeji
Prvak Španjolske: 7 puta (81, 83, 87-90, 95)
Pobjednik Španjolskog kupa: 10 puta (1978-83, 87, 88, 91, 94)
Kup pobjednika Kupova: 2 puta (85, 86)
Kup Radivoja Koraća: jednom (87)
Reprezentativni trofeji
Olimpijske igre: srebro iz Los Angelesa 1984.
Europska prvenstva: srebro u Francuskoj 1983. i bronca u Rimu 1991.
Photo: ACB
kosmagazin.com Goran Klobučarić
