Bogdan Tanjević, legendarni košarkaški stručnjak, je Bosnu odveo do titule šampiona Evrope, na današnji dan 5. aprila 1979. godine.

Za portal BHbasket, Tanjević je iz Italije govorio o nezaboravnom podvigu Studenata u francuskom gradu Grenoblu.

Gospodine Tanjeviću, čestitamo Vam godišnjicu titule sa Bosnom ?

Hvala na čestitkama, prošla je 41. godina kako smo bili prvaci Evrope. Osjećam se uvijek posebno ponosan na ovaj datum, kada pristižu mnogobrojne čestitke.

Osvojili ste u karijeri dosta trofeja, da li Vam je trofej sa Bosnom  lična karta?

Baš tako, titula sa Bosnom je moja lična karta. Imao sam uspjeha kasnije u karijeri i priznanja. Međutim trofej prvaka Evrope iz Grenobla je poseban.

Grupnu fazu ste igrali bez Delbašića i Varajića, a završili ste na prvom mjestu?

Bili smo oslabljeni njihovim neigranjem. Suvišno je pričati koliko su nam značili. Međutim ostali igrači su odigrali jako dobro u grupnoj fazi. Odakle smo izborili plasman dalje na putu za Grenoble.

Zašto su bili odsutni Delibašić i Varajić?

Mirza je bio bolestan nakon Svjetskog prvenstva u Manili i vratio se tek krajem decembra. Teško je išlo njegovo vraćanje u optimalnu formu, obzirom da se oporavljao. Sjećam na prvenstvenoj utakmici protiv Olimpije u Sarajevu, nije ga ništa išlo. Na toj utakmici od 13 šuteva, 12 je promašio, samo tada je u karijeri dobio zvižduke. Imao je jaku želju i volju da se vrati u formu. Kasnije iz utakmice u utakmicu podizao je  igru i vratio se na svoj prepoznatljivi nivo. Žarko je bio u vojsci, koja se nije tada mogla izbjeći. U tom momentu dešava se da na uobičajenom pregledu u bolnici, kod njega uočavaju zdravstvene probleme, koji nisu bili toliko ozbiljni. Međutim to je bilo dovoljno da bude oslobođen služenja vojnog roka. Kada je došao poslao sam ga sa  Ibrahimom Krehićem kondicionim trenerom tima na Pale u Hotel Koran. Fizički se spremao u snijegu do “vrata” kao što bi naš narod rekao. Došao je potpuno spreman i odigrao svoja najbolja četiri mjeseca. Bez Delibašića i Varajića ne bi došli do titule.

Nakon grupne faze, ste ušli drugu rundu takmičenja. Susretima protiv ostalih pobjednika iz grupa. Da li se moglo nagovjestiti da bi Bosna mogla do finala, titule?

Teško je bilo šta prognozirati. Mi smo nakon nekoliko pobjeda koje smo zaredali došli do finala. Moram reći da smo se mi pripremali za Real, ali oni izgube od Emersona u Madridu. I ekipa iz Varezea nas je čekala u finalu.

Pored taktike, kako ste ekipu motivisali za Emerson?

Znate šta, za finale u Grenoblu, ekipu sam motivisao osam godina. Tako da su moji igrači bili našpanovani, puni želje i volje. Emerson je do tada igrao devet finala, ali nije bila ekipa kao na niovu ranijih godina. Međutim to je nezgodna situacija odnosno zamka, kada sebi kažemo ovu šansu ne smijemo propustiti. Sa Realom bi to bilo na drugačiji način.

Kod rezultata 92:87 za Bosnu, na time-outu  šta ste savjetovali igračima Bosne?

Nisam aposlutno ništa, samo sam uzeo time-out da smirim i njih i sebe i svoje saradnike. Za mene je utakmica bila gotova kada smo poveli 90:77 na nešto više od minut do kraja. Išao sam tom računicom koliko ima napada da Italijani ne mogu stići. Pa sam se okretao i prema našim navijačima i radovao se kod tog vodstva.

Italijani se nisu predavali, smanjili su vodstvo?

U tim momentima sudije su pustile grublju igru Emersonu. Gledale su im kroz prste upravo zbog rejtniga koji su imali.

Emerson je bio skupa ekipa u odnosu na Bosnu?

Malo je i to reći, ne skupa, nego je to bilo potpuno neuporedivo. Mi smo tek imali malo više pristojnu platu nakon osvojene titule, kao kroz nagrade.

Bosna je pobjedom protiv italijanskog kluba, poslala poruku ostalim jugoslovenskim klubovima?

Mi smo prvi probili taj zid, nekoliko godina ranije Jugoplastika je bila blizu. Mi smo bili smjernica drugim klubovima Ciboni, Jugoplastici, Partizanu da se može doći do titule prvaka Evrope.

O dočeku Sarajevu priča se i danas, Vaša sjećanja?

Iako noć prije nisam spavao nikako. Međutim sjećam se kada smo došli u Sarajevo da je doček bio fantastičan. Nešto neopisivo, to treba doživjeti i uvijek ću to da pamtim.

Postali ste trener Bosne sa 24 godine, generacijski bili ste blizu sa igračima Bosne?

Trener je trener bez obzira na godine. Uvijek sam se postavljao sa autoritetom, uz obostrano poštovanje. Trener je komandant, ja sam se uvijek imao takav stav. To nema veze sa godinama.

Kažete da ste osam godina motivisali igrače Bosne za finale u Grenoblu. Ima li neka posebna Vaša rečenica u tom periodu koja je bila motiv za Studente?

Uvijek sam isticao da su oni najbolji, da nema boljih od njih i da imam najbolj tim. Posebno bi im skretao pažnju kada bi igrali protiv slabijih protivnika. Da se ne bi opustili, jer opuštanje protiv slabijih zna dobro koštati. Zato sam uvijek smišljao nešto u tim situacijama, kako bi bili našpanovani za takve utakmice. Protiv favorita i rivala je bilo puno lakše raditi po tom pitanju, uz neke male korekcije.

Nedim Salaharević

Foto: A. Durgut/Avaz.ba

 

 

Odgovori