Bogdan Boša Tanjević jedan je od najplodonosnijih trenera s prostora bivše Jugoslavije. Legendarni stručnjak koji je 1979. godine sa sarajevskom Bosnom osvojio Kup šampiona, poznat je i po radu s mladim igračima, čije je talente znao prepoznati i usmjeriti prema vrhu svjetske košarke.
U razgovoru za BasketballSphere, Tanjević se osvrnuo na stanje u mlađim kategorijama u regiji, uporedio principe iz svoje ere s današnjima, te podijelio mišljenje o profesionalizmu i transformaciji igre.
“Talenat nije nestao — samo je drugačije upakovan”
“Imamo novu generaciju virtuoza. Pogledajte NBA – tu je čitava plejada naših sjajnih igrača. Ja uvijek mislim na zajednički prostor, na ono što smo nekada zvali našom košarkom. Nekad nismo ni mogli zamisliti da će neko od naših igrača biti u konkurenciji za najboljeg na svijetu. A danas? Među samim Amerikancima vlada uvjerenje da je Jokić najbolji na planeti. A o onome što Dončić radi, da ne govorim”, kaže Tanjević za basketballsphere.com
Zlatna era: Generacija koja se ne zaboravlja
Naravno, teško je pričati o sadašnjosti bez prisjećanja na zlatno doba jugoslovenske košarke.
“Ne želim previše da se vraćam, ali teško je ne spomenuti Rađu, Kukoča, Divca… Dražena, naravno, njega se uvijek mora spomenuti prvog. Svi su igrali ogromne uloge u najjačim klubovima svijeta.”
Profesionalizam kao mač s dvije oštrice
Govoreći o razlikama između tadašnjeg i današnjeg vremena, Tanjević naglašava uticaj profesionalizacije sporta i sve ranijeg odlaska mladih igrača.
“S pojavom plaćanja u NCAA, taj trend će se dodatno ubrzati. Profesionalizam nas je oštetio – kad su igrači postali profesionalci, otvorila su se vrata agentima. Klubovi koji su imali znanje, sistem i ljude, nisu mogli zadržati najbolje talente – jer je uvijek postojao neko s većom kesom. Ipak, smatram da se i dalje dobro radi. Najbolje što sam vidio – to je u Srbiji. Ali problem je u tome što nema mogućnosti da se igrači zadrže.”
Bez stranaca do evropskog vrha
Posebno ističe razliku u pristupu i pravilima koja su tada omogućavala dugoročno planiranje.
“Mi smo osvajali Kup šampiona bez stranaca. Tada su nas pravila štitila – mogao si projektovati tim, sačekati da mladi sazru i da im daš pravu priliku. To je bilo vrijeme neamaterizma, ali i jasno postavljenih okvira.”
Dominacija Srbije i pad ostatka regiona
Komentarišući današnje stanje, Tanjević jasno prepoznaje dominaciju srpskih klubova, ali i razloge za to.
“Zvezda i Partizan redovno nižu uspjehe u Evropi i pune dvorane. A nekadašnji velikani – Cibona, Zadar, Split – muku muče s finansijama i organizacijom. Razlika je u sistemu, budžetima i kvalitetu domaćih igrača.”
Zanimljivo je njegovo poređenje večitih rivala:
“Zvezdina snaga su domaći igrači – oni drže atmosferu, igraju za grb. Ali, ako bi mi život zavisio od rezultata, radije bih trenirao Partizan – po nivou talenta. Naši igrači znaju igrati utakmice na jednu loptu, gdje se ‘iskače iz šema i zglobova’. Amerikanci to nemaju – oni nisu igrali za opstanak, za trofeje pod pritiskom. Njihove utakmice gledam samo kad su dramatične.”
Beogradski velikani – evropski brendovi
Za kraj, Boša podsjeća koliko su Crvena zvezda i Partizan relevantni na evropskoj mapi:
“Oba kluba su po meni u top 10 u Evropi. Po budžetu su na pola troškova Reala, Barselone, Panatinaikosa… A rezultatima su tu. Posjećenost je nevjerovatna – 20.000 ljudi na utakmici, i to po ne baš jeftinim cijenama. To pokriva značajan dio budžeta.”
Ipak, ne skriva ni žal za starim vremenima i nekim drugim adresama.
“Šteta je što nema Cibone. Zagreb zaslužuje jedan ozbiljan klub. Tu mora postojati pomoć grada i države”, zaključio je Tanjević s dozom nostalgije.
R.BH
