„Dino je bio odličan košarkaš a još bolji čovjek. Misliš da ne može to biti. Da si znao Dina, znao bi da može“.

Ovim riječima mi je Sabahudina Dina Bilalovića jednog od najboljih i najuspješnijih sportista koje je Trebinje imalo, opisivao bivši košarkaš Leotara Dejan Bodiroga.

„A da ti to sve ilustrujem, evo ti i priče“, govori mi Deki i u jednom dahu nastavlja. „Bilo je to negdje, sredinom osamdesetih prošlog vijeka. Ja, mlad vojnik u Beogradu, saznadoh da u Pioniru kod Partizana gostuje ekipa sarajevske Bosne. Odoh naslijepo, bez ulaznice, da se, kao vojnik, „prišlepam“ na tribine. Bilo je to lakše reći nego uraditi. Sve ulaznice bile su davno rasprodate, a ja ostadoh čekajući, ispred Pionira, svjestan da od utakmice nema ništa. U tom trenutku, u dvoranu je ulazila ekipa Bosne. Pogledom sam, među sarajevskim dugajlijama, tražio jedno poznato lice – Dina Bilalovića“, priča Dejan i dodaje da ga je pogledom dugo tražio dok nije vidio dobro poznato lice

„Dino, Dino“, povikah i mahnuh mu. Odmah se okrenuo, a pogledom je tražio ko ga, onako Trebinjski zove u ovoj beogradskoj gužvi. Kad me je vidio, odmah me je zagrlio, i onako bratski opalio čvoku i upitao gdje sam u kasarni. Zamolih ga da uđem u Pionir na utakmicu a on me samo zagrli i, onako krupan i snažan, zagrli i uvede. Posjede me, sve onako u uniformi, u parter. Kao posebnog gosta“, kaže Dejan sa sjetom u glasu.

Kada je utakmica završena, Dino priđe Dejanu, i tutnu mu nešto u ruku.

„Za vojnika nešto, ćuti. Ajd zdravo sad. Vidimo se u Trebinju“ povikao je odlazeći. Kad je prilazio kasarnim Dejan posegnu rukom u džep, i izvadi tri najveće novčanice koje su tada postojale.

Dejan je često, kasnije, bio Dinov gost. Dino bi često Dejana vozio na more, na trening, pokazivao mu centarsku tehniku… Igrali zajedno basket u Kuparima.

Dino Bilalović je bio najbolji strijelac Evropskog prvenstva u košarci 1993. u Njemačkoj, a na utakmici protiv Latvije je postigao čak 36 koševa.

Sa 19 godina bio je najmlađi član sarajevske Bosne koja je 1979. godine osvojila evropski Kup prvaka.

Osim za Bosnu igrao je još za KK Vojvodina, Hapoel Naharia Izrael, DYC Lugo Španija i KK Zagreb.

Kad je god mogao Dino je pomagao svoj Leotar. Kupovao ono što je njegovim nasljednicima u plavo bijelom dresu koji je toliko volio, u tom trenutku trebalo.

A onda se preselio na nebeski teren da zajedno sa Draženom Petrovićem, Milenkom Savovićem probacuje loptu kroz obruč u vječnoj utakmici.

„Ništa nam ne daje tako mirnu smrt kao svijest o tome da nikada nikoga nismo povrijedili, već naprotiv pomogli svima“, napisao je nekada davno jedan mudri čovjek…

Rečenica sa početka priče se ovim, u potpunosti potvrdila.

Herceg sport

Leave a Reply