Na fotografiji, ljeto se još provlači kroz gradske ulice. Pod crvenim Coca-Cola suncobranom, u bašti tuzlanskog kafića, sjedi Adnan Hodžić. Skromni osmijeh, sportska torba na stolu, pogled koji skriva više od riječi – možda nadu, možda umor, možda sjećanje na dane kad je bezbolno zakucavao pod svodom Mejdana.
Nekadašnji reprezentativac i stožerni bek Slobode Dite, Hodžić je tih dana prolazio kroz životnu borbu – ne onu pod obručima, već onu sa zdravljem. Nakon ozbiljne povrede koljena, liječio se svakodnevno kod dr. Samira Mačkovića i, kako sam kaže u intervjuu:
“Svaki dan učim živjeti bez lopte, bez dodira s dvoranom.”
Zlatni dani Mejdana
Adnan Hodžić bio je simbol postratne obnove tuzlanske košarke. Dok je Sloboda Dita koračala ka vrhu domaće lige i evropskim izazovima, on je bio stub pod košem.
Reprezentativni dres, utakmice protiv najboljih, pobjede koje su budile grad.
U tekstu, Hodžić govori sa zrelošću sportiste koji zna što znači strpljenje:
“Teško je pričati o sebi samom i o tome kako izgleda život bez terena. Ali, moram gledati naprijed.”
U tim riječima nema patetike – samo dostojanstva.
Porodica kao sidro
Dok priča o mogućem povratku, u istom dahu spominje svog sina Vedrana, s kojim se igra svaki dan, i suprugu Dajanu. Život izvan sporta, ali nikako izvan vrijednosti koje je sport nosio.
Tekst iz septembra 2000. godine
