„Nazvao me moj agent i rekao da bih trebao doći u Bosnu, igrati košarku.“
Tom jednostavnom rečenicom Souleyman Wane je objasnio svoj put od američkog Connecticuta do tuzlanskog Mejdana – put koji će, kako se ispostavilo, obilježiti jednu epohu Slobode i bosanske košarke.
Već na prvi pogled bilo je jasno da Tuzla nikada nije imala sličnog igrača. Dok bi Su – kako su ga zvali od studentskih dana – ulazio u dvoranu u majici bez rukava, ogromnom šorcu i patikama koje su izgledale kao da su stigle iz budućnosti, reflektori su pratili svaki njegov korak. Bio je to prizor kao iz NBA spotova: atletska pojava, osmijeh koji razoružava i zakucavanja od kojih se tresla dvorana. Možda nije bio najbolji, možda ni najefikasniji, ali bio je – najatraktivniji.
Rođen 1976. u Senegalu, Su je, kao i većina dječaka iz Afrike, prvo igrao fudbal. Djetinjstvo mu nije bilo lako – odrastanje uz majku i brojnu braću i sestre u skromnim uslovima oblikovalo je njegov karakter. „Želio sam život učiniti boljim“, govorio je. Prijatelji su ga nagovorili da proba košarku. Bio je visok, brz i snažan – kombinacija koja se rijetko viđa. Već nakon kratkog vremena u senegalskoj ligi dobio je stipendiju za američki University of Connecticut (UConn), jedan od najpoznatijih univerziteta u svijetu košarke. Iz Connecticuta je izašao s dvije diplome – i snom da će jednog dana igrati u NBA ligi.
Krajem septembra stigao je u Tuzlu i otvorio vrata sobe 711 u Hotelu „Tuzla“, gdje će živjeti narednih mjeseci. Početak nije bio lak. Novi grad, novi jezik, nova kultura. Trener Slobode, Velimir Gašić, znao je da će mu trebati vremena: „On 15 dana nije smio ni šutnuti na koš“, prisjećali su se tada poznavaoci tuzlanskog basketa. Ali Wane se nije predao. „U početku nisam znao gdje sam. Mentalno sam bio negdje između Amerike i Afrike. Onda sam shvatio da me tim treba – i probudio se.“
Publika u Mejdanu brzo je prepoznala njegovu energiju. Svako zakucavanje, svaki blok bio je pozdravljen ovacijama. „U Tuzli ljudi zaista vole košarku. To te nosi, daje ti snagu“, govorio je.
Za tri mjeseca u Slobodi Diti naučio je mnogo – i o ligi, i o životu. „Sloboda je najbolji tim u državi“, govorio je bez zadrške, ali s poštovanjem prema rivalima. Goodyear liga (današnja ABA liga) bila je njegov izazov: „Tamo su jači timovi, ali mi želimo biti veliki. Igramo da pobijedimo – protiv svakog.“
Život van parketa bio je miran, gotovo pustinjački. Rijetko je izlazio, dane je provodio u hotelu, gledajući televiziju. Zima mu je bila najveći neprijatelj: „Trudim se što više biti u sobi“, govorio je uz osmijeh, dok su vani snijeg i minus paralizirali grad.
U timu se najviše družio s Roderickom Andersonom, drugim tamnoputim igračem Slobode, i njegovom suprugom. Na parketu je, zajedno s Andersonom i Draganom Aleksićem, činio okosnicu ekipe. Naučio je i nekoliko bosanskih riječi – „ništa šut“, „dobro“, „hladno“ – ali one najvažnije nije morao izgovarati. Njegova energija, poštovanje i rad govorili su umjesto njega.
Souleyman Wane postao je simbol jedne košarkaške romantike u Tuzli – vremena kada su dvorane bile pune, a navijači znali cijeniti one koji daju sve od sebe. Bio je to igrač koji je spojio kontinente, kulture i emocije, i ostavio trag dublji od statistike.
Tekst iz 2001. godine
