Žana Lelas je poznato košarkaško ime u svijetu ženske košarke. Impresivna karijera, bogata priznanjima i trofejima kako na klupskom tako i na reprezentativnom nivou.
Rođena Splićanka u intervjuu za portal BHbasket, govorila je o svojim prvim košarkaškim koracima, karijeri kao i Akademiji “Žana Lelas”, koja niže uspjehe u omladinskim kategorijama.
Počeli ste u Jugoplastici, kakva su sjećanja na prve korake i koliko su oni bitni uopće za karijeru?
Da, počela sam 1983. godine u tadašnjoj Jugoplastici, slučajno i relativno kasno. Odmah sam shvatila da će to biti sport kojim ću se baviti. Svaki početak je bitan, tu sam zavoljela košarku, s njom sam prošla puno toga u životu i još sam u njoj.
Kada ste proglašeni za najbolju kadetkinju 1985. godine, da li je to bila naznaka da će košarka biti vaš posao i životni put?
Pojedinačnih priznanja je bilo mnogo, i svako mi je bilo samo dodatni motiv. Tada nisam
razmišljala dokle će to ići, već samo da šta bolje treniram i igram šta bolje. Jednostavno sam uživala u tome.
Iz Splita ste prešli u Elemes , jeste li imali još ponuda ? Elemes je bio jedan od najboljih timova. Vi ste se odlično uklopili, bili ste jedna od ključnih igračica tima Da li Vam je možda titula iz 1991. godine i najdraži trofej?
Nakon Olimpijade u Seulu sam službeno postala igračica Elemesa. U tom trenutku su
postojale i druge ponude, čak financijski puno izdašnije. Crvena zvezda je bila najupornija i
veoma korektna, ali sam se odlučila za Elemes, koji je imao odličnu ekipu Nakić, Kvesić, Ilić, Longin itd . Titula koju smo osvojili, baš protiv Crvene zvezde, bila je posebna. To je bilo i posljednje završeno prvenstvo bivše države, a finale je odigrano u nevjerovatnoj atmosferi. Baldekin je bio ispunjen do posljednjeg mjesta i više od toga.
Nakon toga sezonu ste proveli sezonu u Željezničaru, kakve utiske nosite iz Sarajeva?
Sezonu 1991/92 sam trebala odigrati za Željezničar, ali ta sezona nije završena zbog rata.
Bila sam nekoliko mjeseci u klubu, sve je bilo ok, ali kraj zbog ružnih događaja nije bio lijep. Iako sam u tim teškim vremenima uvidjela kako ima poštenih i dobrih ljudi.
San svakog sportiste je biti na Olimpijadi, Vi ste bili u Seulu. Šta znači biti učesnik, osvojili ste srebrenu medalju?
Olimpijada je poseban doživljaj, kao što ste rekli, san svakoga sportaša. Ja sam bila najmlađa u našoj ekipi. Bila mi je izuzetna čast biti tu. Tek utakmice i na kraju srebrena
medalja to je nešto što se pamti.
Gdje god ste igrali i kasnije karijeri, bili ste jedna nositeljica igre timova. Šta jedan glavni igrač pored kvaliteta i talenta treba imati pa da igra na toj razini?
Uvijek sam bila posvećena košarci i uvijek sam željela dati maksimum. Da to možeš
potrebno je trenirati kvalitetno i živjeti za košarku. Mislim da sam bila takva i kao takvu su
me prihvaćali i poštovali.Osim u slučaju ozljede ili da klub nije imao novca. Sve ugovore sam odradila do kraja, a to ne bi bilo tako da nisam pružala očekivano.
Vaša mlađa sestra Ana također iza sebe ima uspješnu karijeru. Nastupala je na Olimpijadi u Londonu, jedna kuća a dvije učesnice na OI, ko je bolji Ana ili Žana?
Sestra Ana je igrala dugo u inozemstvu u odličnim klubovima. Bila je reprezentativka Hrvatske s kojom je učestvovala na Olimpijadi u Londonu. Ja se mogu pohvaliti da sam igrala i za reprezentaciju Jugoslavije i Hrvatske. Također osvojila sam prvenstvo Jugoslavije, kao i Hrvatske i Slovenije jer su bile takve okolnosti. Obje možemo biti zadovoljne postignutim, i ponosne na ono šta smo napravile u košarci. Sestre smo i nije bitno koja je bolja.
Uz trud, svoj novac, bez dvorane osnovali ste Akademiju Žana Lelas zajedno sa suprugom Vjekoslavom. Iz svega toga izrodili su se trofeji u omladinskim kategorijama, koja je formula uspjeha Akademije?
Akademija Žana Lelas je osnovana iz prkosa i tako je sve šta se dešava u klubu. Izuzetno je teško ali velikim radom, trudom i željom svih idemo korak po korak naprijed. Sve ono šta sam prošla u košarci i naučila nastojim prenijeti našim košarkašima i košarkašicama.
Orijentirani smo na djevojčice , dok sa dječacima prolazimo osnove. Nakon toga oni koji
su talentirani prelaze u KK Split s kojim imamo odličnu saradnju. U klubu ne učimo djecu samo košarci, već puno pažnje posvećujemo svemu ostalome. Jako puno pričamo, svi smo kao jedna obitelj. Akademija je osnovana 2016. godine, a imamo četiri titule prvakinja Hrvatske i tri puta smo bili viceprvakinje Hrvatske. Ove godine smo postali prvaci Hrvatske u kadetskom uzrastu u Zagrebu u finalu pobijedili odličnu ekipu Trešnjevke. Plan je bio da budemo u finalu mlađih kadetkinja i da pokušamo osvojiti medalju u juniorkama. Da to bude naša najbolja sezona i mogu reći da smo bili spremni za to, ali nažalost pandemija COVID-19 nas je zaustavila i ne samo u tome. Naime naša seniorska ekipa (sve cure su iz Splita i osim kapetanice Josipe Zovko, juniorke Pavić, sve su kadetkinje i mlađe) uvjerljivo je bila 1. u Drugoj ligi Jug sa skorom 12-0. Izborili smo tako plasman u ligu od 6 ekipa iz koje jedna direktno ulazi u Prvu ligu a druga ekipa igra dodatne kvalifikacije sa devetom ekipom iz Prve lige. U toj ligi smo nakon 3. kola imali sve tri pobjede i borili bi se za ulazak u 1. ligu sa osječkom Mursom. Nažalost i to je stalo kao i sve ostalo, šta je i normalno jer zdravlje svih je najvažnije. Sada čekamo da vidimo koje će odluke donijeti HKS, nadamo se da ćemo na ovaj ili onaj način izboriti 1. ligu. Na početku sam objasnila dio zbog čega smo uspješni rad, red, želja svih. Drugi dio uspjeha je u sjajnoj organizaciji i vođenju kluba. Pogledu na sport našeg predsjednika mog supruga, koji je inače nogometni trener, unatoč nedostatku financijskih ali i drugih sredstava.
Vaša kćerka Nika nastavlja vašim i Aninim putem, pokazuje talenat i darovitost, koliko vam to znači?
Nika je od kada smo bili u Zaragozi pratila moje treninge i polako se kroz igru uključivala u
njih. Trenirala je kao mala prvo gimnastiku, a onda atletiku. Iza toga na red je došla košarka. Nika pokazuje određeni potencijal. Bilo je uspona, padova (ozljeda), pa sad ponovo uspona. Nastupala je za U14, U16 reprezentaciju Hrvatske, sada je trebala i za U18 ali će to EP vjerovatno biti odgođeno. Treba vidjeti kako će se dalje razvijati. Ja sam tu, kao i suprug, da joj pomognemo koliko možemo kao treneri i roditelji. Naravno na njoj je da trenira. Sigurno je dobro šta je u sportu, jer se kroz njega uči mnogim drugim vrijednostima kao i sve ostale cure u klubu.
Treniralo Vas je puno trenera, da li bi nekog izdvojili, igrali ste sa puno igračica sa kojom je bilo najljepše igrati?
Treniralo me mnogo trenera, naših, stranih. Bilo je odličnih i onih manje dobrih, sve sam ih
kao igračica poštivala i trudila se ispuniti ono šta oni traže. Ne bi bilo u redu isticati nekoga.
Mogu samo reći da sam zahvalna pok. Milanu Cigi Vasojeviću što me kao
najmlađu vodio na Olimpijadu imala sam 18. godina. Isto kao i za trenere tako ne bi istaknula niti jednu igračicu. Bilo je puno fantastičnih igračica sa kojima sam igrala i bila i ostala prijateljica. Moglo bi se dogoditi da koju zaboravim a to mi neke ne bi možda oprostile šalim se naravno.
Lelas je izrazila žaljenje, što zbog koronavirusa neće biti odigrane utakmica između ženskih selekcija U18 Hrvatske i BiH u Gospiću u periodu od 9. do 11. aprila 2020. godine.
Nažalost radi pandemije COVID-19 sve je odgođeno. Trebali smo tu imati ugodno sportsko druženje, a prisutna je trebala biti i moja bivša saigračica, legendarna Raza. Poseban pozdrav za nju.
Na kraju razgovora Žana Lelas je istakla da je redovni čitalac portala BHbasket i uputila čestitke za dosadašnji rad.
Pratim BHbasket, poštujem svaki trud da se piše, izvještava o košarci a pogotovo o ženskoj. Uvijek se nađe nešto interesantno za pročitati. Čestitam na do sada urađenom, sa željom da nastavite uspješno dalje u ovim teškim vremenima.
Vjekoslav Lokica suprug Žane Lelas, je također poznat u fudbalskim krugovima. Kao trener radio je u Rijeci, Šibeniku, Marsoniji, Osijeku, Splitu, u inostranstvu je vodio Brasov i Melzu Hakka, dok je u Hajduku vodio omladinske kategorije.
Nedim Salaharević
