Razija Mujanović je u Kući slavnih. Hvala bogu! Još na početku našeg postojanja, portal BHbasket je prvi, tačnije Damir Bećirević, a potom i Oslobođenje, pokrenuli priču/inicijativu da KS BiH pošalje nominaciju ka FIBA-e. Kasnije se u sve to upleo i KS Brčko Distrikta. Istina je jedna, a o tome postoje članci iz 2013. godine.
…………………………………….
Kako je portal BHbasket.ba ranije pisao 5. novembra 2013. ispunjeni su svi formalni uslovi (5 godina od posljednje službene utakmice) za nominaciju naše najbolje sportiskinje u istoriji Razije Raze Mujanović u FIBA Hall of Fame.
…………………………………….
Nacionalni savezi su ti koji nominuju kandidate za FIBA Hall of Fame, a zašto to KS BiH do dan danas nije učinio nikom nije jasno. Zar lični interesi ili bilo kakvi drugi trebaju stati na put Raziji Mujanović da ode tamo gdje joj je i mjesto – u Kuću slavnih.
Nekoliko puta smo pisali o ovoj temi, pozivali KS BiH na reakciju, ali ništa. Još jednom ponavljamo tekst, koji je svojevremeno napisao Damir Bećirović.
Razija Mujanović živi u Sarajevu, najveća je legenda ženske košarke u BiH i zaslužuje mjesto u Kući slavnih.
“Već dugo sam želio napisati tekst o Raziji Razi Mujanović, mojoj prijateljici i najboljoj sportašici koju je ova zemlja dala u svojoj istoriji. S obzirom na naše prijateljstvo, svjestan sam da ulazim u rizik da pretjeram. Ali, priznat ćete da se teško sjetiti neke sportašice koja se toliko urezala u pamćenje ljudi na ovim prostorima kao naša “Raza”. Iako, je možda bilo nekih i uspješnijih, poput Janice Kostelić, na primjer, ali Raza je nešto drugo, o njoj se, slobodno, može govoriti kao vrsti simbola, simbola empancipacije i uspjeha naše žene Bosanke. I zato, od prodavačica na pijaci do profesorica u školi, sve su one čule za Razu.
Njena blistava karijera nije bila posuta ružama, vrlo često je bila osporavana, i to ne samo otkad je kao djevojčica došla u Tuzlu iz rodnih Ratkovića, nego i kasnije, kada je već bila dokazan igrač, reprezentativka i najbolja igračica Jugoslavije. Njenu sjajnu igru su pravdali visinom i dominacijom pod košem, zaboravljajući da je ona kao tinejdžerka već igrala za reprezentaciju Jugoslavije, da je sa 21 godinom, neka se niko ne ljuti, sama donijela u Tuzlu titulu Prvaka Evrope, a reprezentaciju Jugoslavije dovela do srebra na OI u Seulu (1988), Svjetskom prvenstvu (1990) i Evropskom prvenstvu (1987 i 1991). Koliko je značila tadašnjoj reprezentaciji, ilustruje Evropsko prvenstvo 1989. godine, kada je reprezentacija, bez Raze, otputovala sa puno očekvanja, a vratili su se bez medalje.
Kako to nama obično priliči i tada za Razu priznanje nikako nije dolazilo odavde, tek kada je otišla vani dobila je zaslužena priznanja i birana je tri puta za najbolju igračicu Evrope (1991, 1994, 1995), iako je to objektivno bila već i par godina ranije.
Ona je uvijek imala “ono nešto”, što imaju veliki šampioni, ja bih rekao da je to kod nje bila pozitivna sportska drskost. O tome možda govori i epizoda vezana za njen odlazak u inostranstvo. Odmah nakon evropske titule sa Jedinstvo-Aidom Raza počinje dobivati ponude bogatih talijanskih klubova za prelazak na “čizmu”. Kako je tada vrijedilo dobno ograničenje za odlazak u inostranstvo, to je bilo teško relaizirati, ipak, na letu za Svjetsko prvenstvo košarkašica u Maleziji (1990) Raza, iako jedna od mlađih u reprezentaciji, prilazi predsjedniku KSJ Sarajliji Uglješi Uzelcu i nudi mu “deal”, ja vama obećavam medalju sa prvenstva, a vi meni ispisnicu. Rečeno-učinjeno, reprezentacija uzima srebro, a Raza odlazi u Bari.
Kod nje me posebno fascinirala sposobnost da ekipu učini boljom, da suigračicama prenese svoje samopouzdanje i da svaki put preuzme odgovornost na sebe. Ponekad sam mislio da ona uživa da nosi to breme rezultata i odgovornosti. Ja sam se sa Razom upoznao u Zagrebu, tada je došla da igra za mali kvartovski klub sa zagrebačke Peščenice ŽKK “Croatiu. Već je bila skoro odlučila da prestane igrati, međutim, njenim dolaskom taj mali tim sa zagrebačke periferije odlazi na “final four” Eurocupa i osvaja prvenstvo Hrvatske.
Namjerno ovdje nisam navodio silne klupske titule koje je osvajala širom Evrope, pošto mi u jednom razgovoru na moj upit koliko je titula osvojila, nije mogla odgovoriti, tačnije prestala je brojati negdje oko pedeset.
Raza je ispisala i najsvjetlije stranice naše košarke, zlato sa MI u Francuskoj ostaje za sva vremena. Iako su neki pokušali da je diskredituju u godinama nakon toga, njen povratak u reprezentaciju 2007, sa četrdeset godina, i izboreni plasman u A diviziju jasno govori o njenom osjećaju pripadnosti Bosni i Hercegovini.
Za kraj, neću o odnosu države prema istinskim legendama, o činjenici da Raze danas nema u našoj košarci, želim da KSBiH podsjetim da u novembru ove godine isiče rok od pet godina od kada je Raza odigrala posljednju zvaničnu utakmicu, čime je ispunila uslov da se nominira za FIBA Hall of Fame.
Učinimo svi zajedno da naša Razija Raza Mujanović bude nominirana i da uđe u FIBA Kuću slavnih, jer nikome nije više mjesto tamo nego njoj. (Damir Bećirović).
5. novembar 2013. godine
