Više ne odlučujemo o svojoj sudbini na Eurobasketu. I nije to neka novina, to je usud koji nas prati u gotovo svim sportovima. Nikako da od “važno je učestvovati” prerastemo u tim “važno je pobjeđivati”, a da bi se ta reforma provela neophodno je posložiti sve kockice u mozaiku.
Od početka smo upozoravali kako pripreme ne idu najbolje, pa smo postavili i pitanje: Hoćemo li početi trenirati?
I počeli smo, a onda je selektor Adis Bećiragić rekao istinu. Igrači nisu fizički spremni, nisu u formi, a neki nisu mogli ni trčati. Sve to je do staffa, oni su ti koji su morali “potjerati” više ili otjerati nekog, kao što je to svojevremeno radio Svetislav Pešić, da bi se stvari posložile. Naravno Bećiragić nema izbor kakav ima Pešić, ali je popularni Kari, uprkos protivljenju cjelokupne javnosti, prekrižio Miloša Teodosića.
Cijele pripreme svodile su se hoće li igrati Xavier Castaneda ili neće. Ispostavilo se da neće. I kada se očekivao logičan potez, poziv za Luku Garzu, selektor je izvukao “asa iz rukava” Johna Robersona, koji je 36- godišnjak i koji nikada nije bio klasični razigravač tima. Uz to, kasnije će, ostaviti i Adnana Arslanagića, koji je po fizionomiji isti igrač kao i Roberson. Zbog čega će nam takva dva igrača od kojih je jedan (Arslanagić) samo igrao protiv Cipra.
Selektor se odlučio da na Eurobasket povede i kapitena Miralema Halilovića, uprkos problemima sa povredom. Znamo koliko Miki ima volje, želje i znanja da povede Zmajeve ka pobjedama, ali se sada ispriječio jači faktor. Bez Halilovića i sa Arslanagićem, nespremnim Robersonom, naš roster se sve na devet imena.
Dodamo li tu i debitanta Tarika Hrelju, koji je naša budućnost, ali koji ne igra, faktički imamo osam imena. Pardon sedam jer Aleksandar Lazić igra basket 3×3 te se to itekako primijetilo protiv Italije, a i sam selektor je rekao kako ga je iznenadila loša izvedba Lazića.
Dakle, spali smo na sedam imena među kojima je roviti Amar Gegić.
S Robersonom smo trebali dobiti svježe minute za Edina Atića, a dogodilo se suprotno. Atić igra više, nema zamjene i čim mu ponestane snage naš brod tone dole. Atić je odigrao ponajbolje protiv Italije, nema mu se šta prigovoriti, ali on nema dostojne zamjene na poziciji organizatora igre što je trebao biti Roberson kao zamjena za Castanedu.
Ako već nismo dobili razigravača da li smo zbog inata ostali bez Garze. Zašto igru nismo bazirali na dva centra Jusuf Nurkić i Garza, koji bi dijelili minute jer ovako bazirali smo na nižimi igračima čiji je prosjek ubačaja ispod renomea ozbiljne reprezentacije, a o asistencijama da i ne govorimo jer ih više, čini nam se, ima Nurkić nego Roberson.
Zašto je otpao Alen Pjanić, koji igra Bundesligu? Bio je hvaljen poslije Kine i nestao sa spiska. Da li je prelako precrtan Sani Čampara koji, ipak, ima iskustvo ABA 1 lige – tri godine, dvije u Splitu i jednu u Zadru.
Sve su to pitanja za selektora Bećiragića. Da li se inatio cijeloj naciji ne pozivanjem Garze nakon definitivnog otpadanja Castanede. Kome bi na um pao igrač sa 36 godina i kome bi palo na um da u rosteru ima ama baš dva ista igrača, istih performansi kakvi su Roberson i Arslanagić.
Na kraju sveli smo se na sedam, ponekad osam igrača u rotaciji, a to je premalo za ozbiljan rezultat. Plašim/o se debakla od Grčke, a onda nam ostaje Gruzija.
Umorni smo? Pa kako nećemo i biti! Ostaje nam, dakle, Gruzija, a kako se stvari razvijaju bit će potrebna pobjeda od 18 poena. Hoćemo li tada igra u inat ili za primat? Na kraju krajeva neko će morati preuzeti odgovornost za, nedaj Bože, ispadanje i neodlazak u Rigu. Jer ovoga puta nismo čuli zamjerke za pripreme, smještaj, prijevoz, navijače… Sve je to žrtvovano, a rezultat… Živi bili pa vidjeli!
E.Sk
