HomeVremeplovZlatni dječak iz komšiluka: Praja od Mostara

Zlatni dječak iz komšiluka: Praja od Mostara

Dječacima se strašno žuri da porastu. Da budu veliki i izgledaju kao veliki, koji nisu uvijek najbolji primjer. Dječaci o tome ne razmišljaju, a njima je veoma dosadno da budu mali i sve te stvari s kratkim hlačicama idu im na živce, dosadi im riblje ulje, kratke ekskurzije, neki levi predmeti u školama – sve im dosadi. Onda oni zapnu.

Ovi hercegovački dječaci rastu od vode prema nebu ugledajući se pomalo na čemprese. Rastu, dakle, visoki i nježni. Krhki naizgled, a u stvari su veoma snažni i sazdani od najčvršćeg materijala.

A porasli su onog proljeća kada su rane trešnje mogli ukrasti sa zemlje, kada se zaljubljuju u djevojčice iz svoje ulice i pišu im prva pisma.

Tada su dječaci porasli veliki i razmišljaju da puste brkove a la Burduš, a la Nikola Plećaš. To s brkovima je nevažno, onako. Unutra, u njima javljaju se neke druge, daleko važnije stvari. To su godine njihovih opredjeljenja.

Vidim te dječake, štrkljaste, nemirne, glasne, a stidljive u stvari, kako u mome dvorištu ubacuju neku plastičnu loptu u obruč na zidu susjedne zgrade. To je jedan obruč od žice, a i lopta nije bogzna kakva, ali oni su sada veliki i igraju košarku. Poslije Evropskog prvenstva ta nam je košarka, direktno s malog ekrana, ušla u ulice, sokake, u dvorišta, u njihovo djetinjstvo, ovo jesenje u Mostaru. I svi oni žele u ovom času da porastu još viši pa da jednog dana budu neki Slavnići, Ćosići, neki novi Dražen Dalipagić odrastao u ovoj ili susjednoj ulici, svejedno, ali u gradu, dabome.

Taj njihov dječački uzor, taj njihov Praja, kako ga njegova generacija i sada zove, navratio je ovih dana, poslije osvojenog Evropskog prvenstva, u Mostar – a i kako bi drukčije mogao.

Čik da vidim Mostarca, u čijoj geografiji Mostar nije prijestolnica svijeta.

Koliko prije pet, šest godina i Dražen Dalipagić nije bio ovoliko porastao, pa je i on u jednoj sasvim obližnjoj ulici ubacivao neku plastičnu loptu u nakrivljeni koš. A to se ne zaboravlja, to se ne može zaboraviti. I zato Dražen kaže:

– Ja sam rođen u Mostaru. Kao klinac sam trenirao nogomet, a kasnije rukomet. Košarku sam počeo igrati na radnoj akciji „Sava 68“. Tamo, na Savi, bilo je ljeto i odjednom sam počeo rasti. Zato su me drugovi uvrstili u košarkašku ekipu naše brigade. Kada sam se vratio u Mostar, trener Lokomotive Dabić me pozvao da igram. Igrao sam dvije sezone, učio i rastao. Onda je jednog dana došao Ranko Žeravica i odveo me u Partizan. Iz Partizana sam stigao u reprezentaciju, eto tako je to bilo.

Tako je Praja iz svoje ulice iskoračio iz djetinjstva, iz Industrijske škole na radnu akciju, s radne akcije u Lokomotivu, iz Lokomotive u Partizan, a iz Partizana u jugoslavensku reprezentaciju koja je nedavno u Barceloni pružila i izborila to zadovoljstvo da čujemo „Hej Slaveni“, da vidimo jugoslavensku zastavu na vrhu jarbola. I da, i na sebe i na njih budemo veoma ponosni u tom času. Dobar dio posla u toku Prvenstva obavio je i Dražen Dalipagić. Sada se sjeća:

– Ja ne znam koliko sam koševa postigao igrajući za reprezentaciju, ali ta evidencija postoji negdje na papiru. Pitali ste me za moje najdraže koševe. Mogao bih reći u Barceloni protiv Talijana. Ne znam ko je šutirao, a ja sam skočio i dao iz odbijanca koš. To je, možda, bio i presudan koš na toj utakmici, koja nam je otvorila vrata ka pobjedničkom postolju. A u dresu Partizana postoji jedan koš koji neću zaboraviti. Igrali smo na Kubi protiv reprezentacije Kanade. Tri sekunde prije kraja bilo je neriješeno. Mi smo imali loptu, i dobio sam je negdje pet metara od centra. Šutirao sam i… bio je to koš bez kosti.

Pogodak, dakle, i dva razlike, a kada ga pitate da kaže najbolju jugoslavensku postavu, on bez dvoumljenja kaže:

– Ćosić, Jelovac, Kapičić, Plećaš i Tvrdić.

A kada sam pitao što je s njim i Slavnićem, on se smije. Kaže:

– Slavnić i ja smo još pikavci.

Kako je to Dražen Dalipagić još „pikavac“, razmišljao sam. Posmatram tog Dražena dok sjedi, a puna ga soba, puna ga kuća. Pa vidim sjedi tu, ispred mene, jedan odrastao dječak. Uzalud mu brkovi, uzalud mu 22 godine, sva putovanja od Rio de Janeira, preko São Paula, Lime, Moskve, Istanbula, Manile, na Filipinima i Hong Konga do Barcelone… I sada još dalje do Amerike – sve mu uzalud kad u njemu još i sada živi dječak. Baš onakav kao ovaj u mome dvorištu što ubacuje neku plastičnu loptu u koš od žice.

A to je, čini mi se, i ono što najviše osvaja u susretu s tim visokim momkom, koji je narastao do zlatnog koša u Barseloni i do još nekih u nekom drugom gradu na mapi svijeta. Ta njegova jednostavnost, pomalo stidljivost, ta staloženost i neposrednost, to nešto dječačko – to je ono što plijeni i ostavlja najprijatniji dojam. Inače, izvan toga, Dražen Dalipagić jedan je od momaka koji tačno znaju šta hoće u ovom životu, koji, pored košarke, studira smjer fizičkog vaspitanja na beogradskoj Pedagoškoj akademiji, koji razmišlja o budućnosti, koji zna ocijeniti prave životne vrijednosti, kojeg zanimaju zemlje, njihovi ljudi i običaji. O tim putovanjima kaže:

– Putovanja umaraju, ali ima tu neke posebne čari koja privlači čovjeka. Vidi se jedan nepoznat svijet – kulture, spomenici, običaji i ljudi koji su po mnogočemu isti, a po mnogočemu različiti. Razlika je, recimo, između Jugoslovena i Španaca, između Europljana i Azijata. A te razlike me zanimaju. Tako se, preko ljudi, upoznaje život.

Pričao mi je još Dražen Dalipagić i o djevojkama, ali malo. O prijateljima Jelovcu i Maraviću – veoma mnogo. Pričao mi je o svojima, majci, ocu, bratu u Mostaru.

– Dok je trajalo Prvenstvo u Barseloni, mojima kod kuće nije bilo lako. Majka mi, recimo, nije uopće gledala produžetak protiv Italijana. Izašla je napolje i stalno zapitkivala brata za rezultat. Da je gledala, kaže, onesvijestila bi se. Otac je drugačiji. Znate kakvi smo mi muškarci… Ni njemu sigurno nije bilo lako, ali on to uzbuđenje krije. To je ona muška sujeta, znate. Ostaje veoma miran, a unutra bura…

Tako o porodici Dražen Dalipagić govori s puno topline, s puno ljubavi. O porodici i Mostaru.

– Ja sam uvijek bio Mostarac i ostat ću.

Ovih dana Dražen ubacuje neke koševe “iz odbojke” na američkim košarkaškim stadionima. Dječaci u mom dvorištu onu plastičnu loptu ubacuju u žičani obruč na zidu susjedne zgrade…

Još malo pa će porasti visoki. Neki će pustiti i brkove à la Burduš, à la Plećaš. Neki će biti presretni ako ih nazovu “Praja”. Po ovom visokom i simpatičnom momku koji je, ne tako davno, rastao u jednoj ulici sasvim blizu.

I dorastao do visina zlatnih koševa u bilo kojem gradu na mapi svijeta. A to je veoma lako.

kosmagazin.com

Uz PayPal sa nekoliko klikova na siguran način možete podržati naš rad. E-mail za donacije putem PayPal-a je skokic.e@gmail.com

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije