Dječacima se strašno žuri da porastu. Da budu veliki i izgledaju kao veliki, koji nisu uvijek najbolji primjer. Dječaci o tome ne razmišljaju, a njima je veoma dosadno da budu mali i sve te stvari sa kratkim pantalonicama idu im na živce, dojadi im riblje ulje, kratke ekskurzije, neki lijevi predmeti u školama – sve im dojadi. Onda oni zapnu.
Ovi hercegovački dječaci rastu od vode prema nebu ugledajući se pomalo na čemprese. Rastu, dakle, visoki i nježni. Krhki naizgled a u stvari su veoma snažni i sazdani od najčvršćeg materijala.
A porasli su onoga proljeća kada su rane trešnje mogli ukrasti sa zemlje, kada se zaljubljuju u djevočice iz svoje ulice i pišu im prva pisma.
Tada su dječaci porasli veliki i razmišljaju da puste brkove a la Burduš, a la Nikola Plećaš. To s brkovima je nevažno, onako. Unutra, u njima javljaju se neke druge, daleko važnije stvari. To su godine njihovih opredjeljenja.
Vidim te dječake, štrkljaste, nemirne, glasne, a stidljive ustvari, kako u mome dvorištu ubacuju neku plastičnu loptu u obruč na zidu susjedne zgrade. To je jedan obruč od žice, a i lopta nije bogzna kakva, ali oni su sada veliki i igraju košarku. Poslije evropskog prvenstva ta nam je košarka, direktno sa malog ekrana ušla u ulice, sokake, u dvorišta, u njihovo djetinjstvo, ovo jesenje u Mostaru. I svi oni žele u ovom času da porastu još viši pa da jednog dana šta se zna budu neki Slavnići, Ćosići, neki novi Dražen Dalipagić odrastao nekoliko djetinjstva prije u ovoj ili susjednoj ulici,svejedno ali u gradu, dabome.
Taj njihov dječački, uzor, taj njihov Praja, kako ga njegove generacija i sada zove ,navratio je ovih dana, poslije osvojenog Evropskog prvenstva u Mostar – a i kako bi drukčije mogao.
Čik da vidim Mostarca, u čijoj geografiji Mostar nije prestonica svijeta.
Koliko prije pet šest godina i Dražen Dalipagić nije bio ovoliko porastao, pa je i on u jednoj sasvim obližnjoj ulici ubacivao neku plastičnu loptu u nakrivljeni koš. A to se ne zaboravlja, to se ne može zaboraviti. I zato Dražen kaže:
-Ja sam rođen u Mostaru. Kao klinac sam trenirao fudbal, a kasnije rukomet. Košarku sam počeo da igram na radnoj akciji ”Sava 68”.T amo na Savi, bilo je ljeto i odjednom sam počeo da rastem. Zato su me drugovi uvrstili u košarkašku ekipu naše brigade. Kada sam se vratio u Mostar trener Lokomotive Dabić me pozvao da igram. Igrao sam dvije sezone, učio i rastao. Onda je jednog dana došao Ranko Žeravica i odveo me u Partizan. Iz Partizana sam stigao u reprezentaciju ,eto tako je to bilo.
Tako je Praja iz svoje ulice iskoračio iz djetinjstva, iz Industrijske škole na radnu akciju, sa radne akcije u Lokomotivu iz Lokomotive u Partizan a iz Parztizana u jugoslovensku reprezentacij koja je nedavno u Barceloni pružila i izborila to zadovoljstvo da čujemo “Hej Slaveni”, da vidimo jugoslovensku zatavu na vrhu jarbola. I da, i na sebe i na njih budemo veoma ponosni u tome času. Dobar dio posla u toku prvenstva obavio je i Dražen Dalipagić. Sada se sjeća:
-Ja ne znam koliko sam koševa postigao igrajući za reprezentaciju, ali to evidencija postoji negdje na papiru. Pitali ste me za moje najdraže koševe. Mogao bih da kažem u Barceloni protiv Italijana. Ne znam ko je šutirao, a ja sam skočio i dao iz odbojke koš .To je ,možda bio i presudan koš na toj uakmici, koja nam je otvorila vrata ka pobjedničkom postolju. A u dresu Partizana postoji jedan koš koji neću zaboraviti. Igrali smo na Kubi protiv reprezentacije Kanade. Tri sekunde prije kraja bilo je neriješeno. Mi smo imali loptu, i dobio sam je negdje pet metara od centra. Šutirao sam i …bio je to koš bez kosti. Pogdak, dakle i dva razlike ali kada ga pitate da kaže najbolju jugoslovensku postavu,on bez dvoumljenja veli:
-Ćosić ,Jelovac, Kapičić, Plećaš i Tvrdić. A kadasam pitao šta je sa njim i Slavnićem, on se smije. Kaže:
-Slavnić i ja smo još pikavci.
Kako je to Dražen Dalipagić još”pikavac”, razmišljao sam. Posmatram toga Dražena dok sjedi, a puna ga soba, puna ga kuća. Pa vidim sjedi tu, ispred mene, jedan odrastao dječak. Uzalud mu brkovi, uzalud mu 22 godie ,sva putovanja od Rio de Ženeira preko Sao Paola, Lime, Moskve, Istanbula, Manile, na Filipinima i Hinkonga do Barcelone I sada još dalje do Amerike – sve mu uzalud kad u njemu još i sada živi dječak. Baš onakav kao ovaj u mome dvorištu što ubacuje neku plastičnu loptu u koš od žice.
A to je čini mi se i ono što najviše osvaja u susretu sa tim visokim momkom koji je porastao do zlatnog koša u Barceloni i do još nekih u nekom drugom gradu na mapi svijeta. Ta njegova jednostavnost, pomalo stidljivost, ta staloženost i neposrednost, to nešto dječačko to je ono što plijeni i ostavlja najprijatniji utisak. Inače ,izvan tog Dražen Dalipagić je jedan od momaka koji tačno znaju šta hoće u ovom životu, koji, koji pored košarke studira odsjek fizičkog vaspitanja na beogradskoj Pedagoškoj akademiji, koji razmišlja o budućnosti, koji zna da ocijeni prave životne vrijednosti, kojeg interesuju zemlje, njihovi ljudi i običaji. O tim putovanjima kaže:
-Putovanja umaraju, ali i ma tu neke posebne čari koja privlači čovjeka. Vidi se jedan nepoznat svijet sa kulturama, spomenicima, običajima i ljudima koji su po mnogo čemu isti i po mnogo čemu različiti. Razlika je, recimo između Jugolsovena i Španjolaca i Evropljana i Azijaca. A te razlike me interesuju. Tako se, preko ljudi upoznaje život.
Pričao mi još Dražen Dalipagić o djevojkama ,no veoma malo. O prijateljima Jelovcu i Maraviću, veoma mnogo. Pričao mi je o svojim, majci , ocu, bratu ovdje, u Mostaru.
-Dok je trajalo prvenstvo u Barceloni mojima kod kuće nije bilo lako. Majka mi, recimo nije uopšte gledala produžetak protiv Italijana. Izašla je van i stalno zapitkivala brata na rezultat .Da je gledala kaže ,onesvjestila bi se. Otac je drugačiji. Znate kakvi smo mi muškarci… Ni njemu sigirno nje bilo lako, ali on to uzbuđenje krije.To je ona muška sujeta, znate. Ostali veoma miran,a unutra bura…
Tako o porodici, Dražen Dalipagić govori s puno topline, puno ljubavi. O porodici i Mostaru.
-Ja sam kaže on, uvijek bio Mostarac i ostaću. Ovih dana,Dražen ubacuje neke koševe”iz odbojke” na američkim košarakaškim stadionima. Dječaci u mome dvorištu, onu plastičnu loptu u žičani obruč na zidu susjedne zgrade…
Još malo pa će da porastu visoki. Neki će da puste i brkove a la Burduš,a la Plećaš. Neki će biti presretni ako ga nazovu “Praja” .Po ovom visokom i simpatičnom momku koji je, ne tako davno rastao u jednoj ulici sasvim blizu.
I dorastao do visina zlatnih koševa,u bilo kojem gradu na mapi svijeta. A to je veoma lako./Mišo Marić 1973 g/
Priredio: Emir Krpo
