Nije nas iznenadila najava KS BiH da će od FIBA-e tražiti sankcije za košarkaše koji se nisu odazvali selektoru Dušku Vujoševiću. Iznenadilo nas je to što su se Nemanja Gordić, Kenan Karahodžić i Imran Polutak našli u istoj rečenici.
Ne može, gospodo iz Saveza, postojati znak jednakosti između nekog ko je lomio ruku za reprezentaciju, iza kojeg je desetak reprezentativnih okupljanja i onog ko je lani sms-om otkazao dolazak u Tuzlu.
Nemanja Gordić je lani povrijeđen došao na pripreme reprezentacije BiH, zaigrao, a iz reprezentacije otišao sa slomljenom šakom. Da li ga je iko poslije toga tokom sezone pitao kako je, je li se oporavio? Čisto sumnjamo, ali čekamo da odgovor na to pitanje dobijemo od Gordića.
Možda upravo u tom pitanju se krije srž Gordićevog izostanka. Možda.
Kako onda Gordića dovesti u istu ravan sa Karahodžićem, koji je lani sms-om otkazao dolazak u reprezentaciju BiH. Istini za volju Karahodžić nije ni zaslužio poziv, jer je iza njega mizerna sezona. I zbog toga nije mogao u istu rečenicu s Gordićem.
Baš kao i Polutak, igrač skromnih karakteristika, koji i da je došao, ubjeđeni smo, ne bi ostao u rosteru. Njegovi igrački kapaciteti su preskromni za reprezentativni nivo i ostaje čuđenje kako ga je Vujošević ipak zvao.
Gordić i ako je uvrijeđen odnosom Saveza, i ako ima neraščišćenih računa sa selektorom Vujoševićem, ne zaslužuje kaznu. Nisu kažnjavani ni oni koji su u odlučujućim utakmicama hvatali za grkljan saigrača, oni koji su se htjeli obračunavati s navijačima, oni čiji su srodnici gađali flašom kondicionog trenera reprezentacije.
Ako ne postoje isti aršini za sve, ne treba se na Gordiću šiljiti “muškost”.
V.B.
