Ako su nekada derbiji bili ogledalo kvaliteta domaće košarke, danas sve više postaju ogledalo njenog potpunog identitetskog gubitka.
U duelu Crvena zvezda – Partizan u EuroLeague domaći igrači su od ukupno 171 poena dali svega osam. Osam. U utakmici koja bi trebala predstavljati vrhunac regionalne košarke u Euroligi.
Ništa bolja slika nije ni u ABA liga. U derbiju Budućnost – Partizan, igrači sa ovih prostora postigli su 23 od ukupno 184 poena.
To više nije trend – to je poraz sistema.
Godinama slušamo priču o “školi košarke”, o talentu, o tradiciji. A onda dođe realnost i pokaže da u najvažnijim utakmicama domaći igrači praktično ne postoje. Stranci nose igru, stranci odlučuju pobjednika, a domaći igrači postaju statisti u vlastitim ligama.
Pitanje je brutalno jednostavno: koga mi zapravo razvijamo?
Ako klubovi žive od rezultata i instant uspjeha, jasno je zašto posežu za strancima. Ali ako reprezentacije trebaju živjeti od domaćih igrača – onda smo u ozbiljnom problemu. Jer ti igrači ne dobijaju minute, ne dobijaju odgovornost i ne dobijaju priliku da griješe i rastu.
Ovo je dugoročno neodrživo. Bez domaćih igrača nema identiteta, nema kontinuiteta i na kraju – nema ni ozbiljne reprezentativne košarke.
Možda je vrijeme da se prestanemo zavaravati pričama o “zemlji košarke” i počnemo postavljati prava pitanja. Jer brojke ne lažu – a ove brojke su poražavajuće.
E.Sk
