Ispod pločica sa imenima osvajača trofeja, osvanula je naljepnica s grbom jedne od navijačkih grupa KK Crvena zvezda. Oni koji su to učinili, kao i oni koji su ih u tome podržali, možda sebe vide kao heroje. Nisu. Naprotiv – ostavili su iza sebe samo sramotu.
Kako običaji nalažu u utakmicama koje odlučuju šampiona, u dvoranu „Pionir“ donose se medalje i pehari – mali, koji ostaje pobjedniku u trajnom vlasništvu, i veliki, prelazni trofej. Tako je bilo i te večeri. Sve je uredno postavljeno na zapisnički sto.
Zbog svoje veličine, veliki pehar je sklonjen iza stola kako ne bi smetao. Tu je stajao sve do trenutka kada je trebalo početi svečano proglašenje pobjednika.
A onda – nevjerica.
Sa tribine se začulo: „Gdje vam je pehar?!“ Tek tada je postalo jasno da velikog trofeja nema. Kako, kada i ko je prošao iza zapisničkog stola i odnio ga – niko nije vidio. Ili nije želio vidjeti. U svakom slučaju, pehar je završio među navijačima.
U jednom trenutku, „vođe“ navijača pozvale su kapitena Zvezde Marko Simonović i predale mu trofej. Gesta koja je, valjda, trebala nešto značiti. No, umjesto da pehar vrati na parket, Simonović je ponovo nestao u masi.
Za to vrijeme, igrači KK Partizan i Crvene zvezde čekali su na terenu da se trofej vrati. Nisu ga dočekali na vrijeme. Joffrey Lauvergne podigao je mali pehar, a slavlje Partizana nije moglo biti pokvareno, uprkos svemu.
Na kraju, veliki pehar je vraćen – ali uništen, polomljen, bez dostojanstva koje bi jedan šampionski trofej trebao imati.
Bio je to simboličan kraj finalne serije u kojoj smo vidjeli i čuli mnogo toga. Nažalost, i ono što sport nikada ne bi smio biti.
Vremeplov
