Na prelazu između dva milenija, bosanskohercegovačka košarkaška scena bila je suludo talentovana i iznimno kvalitetna. Stabilni i donekle sumnjivi post ratni prilivi finansijskih sredstava omogućili su ekipama dovođenje jakih i kvalitetnih košarkaša koji su svojm igrama obilježili jedan sjajan i blistav period domaće košarke, kao i uzlet plemenitog sporta pod obručima koji je inspirisao moju i mnoge druge generacije mladih košarkaša.
Prva zajednička liga, okupila je sve najbolje što je naša košarka imala da ponudi u tom trenutku. Kao i uvijek, sport je bio taj koji je probio korirdore mržnje i stidljivo pružao ruku pomirenja i kakvog takvog suživota na koji smo stoljećima osuđeni.Teško je zaboraviti banjalučki ‘’Borac’’ predvođen ponajboljim košarkašem te generacije, Zoranom Kukićem. Bariša Krasić i Jozo Prskalo predvodili su čitlučki ‘’Brotnjo’’ koji je se uvijek borio za titulu.’’Široki’’, stabilan i dominantan kao i uvijek, u jednom trenutku je u svojoj ekipi imao Richarda Dumasa, koji je 1993 godine sa ‘’Phoenix Sunsima’’ igrao NBA finale protiv Jordanovih Bullsa.
Moja tuzlanska ‘’Sloboda Dita’’ je izbacila ‘Galatarasay’’ iz jednog od eminentnih evropskih takmičenja i kao i prethodno navedene ekipe, svake godine uredno učestvovala u Kupu ‘’Radivoja Koraća’’ ili Kupu ‘’Raymonda Saporte’’.’’Igokea ‘’sa legendarnim centrom Zoranom Stevanovićem je stasavala u giganta kojeg danas gledamo na bh parketima. Zenički ‘Čelik’’ je nakon sjajnih generacija koje imao u devedesetim iz prikrajka vrebao svoju šansu, a velika sarajevska ‘’Bosna’’ će tek nešto kasnije, sredinom prvog desetljeća novog milenija preuzeti suveren primat nad bh košarkom. Taj divlji košarkaški zapad je bio spektakl za oči i veliko zadovoljstvo za dušu, a još uvijek prisutan emotivni i nacionalni naboj, bojio je svaku utakmicu vatrenim bojama strasti i željom za dominacijom.
U tom ludilu kvaliteta, fantastičnih ekipa, prepunih dvorana i sjajnih utakmica, postojao jedan mali lokalni klub, velikog srca koji mi je zauvijek promjenio život i način na koji doživljavam košarku i ljude. Košarkaški klub ‘’Zmaj od Bosne’’, kao član istoimenog sportskog društva, oformljen je u Tuzli tokom rata od strane određenih struktura koji su pokušali napraviti svojevrsni pandan i rivala tuzlanskoj ‘’Slobodi’’,koja je oduvijek bila najveći ponos i simbol mog grada. Kada je, nakon nekoliko godina žestokog rivaliteta fabrikovano sportsko društvo ostalo na aparatima, jedan od njegovih poslednjih trzaja života bio je Košarkaški klub ‘’Zmaj od Bosne’’, koji se sa uspjehom u drugoj polovini devedesetih takmičio u Prvoj košarkašoj ligi Bosne i Herecegovine, kako joj je bio naziv prije ujedinjenja sa klubovima iz srpskog i hrvatskog dijela države.
’’Zmaj od Bosne’’ bio je ‘’šarmerski klub’’ u kojima su godinama ‘’tavorili’’ isluženi košarkaški lafovi i majstori, kao i nadolazeće nade koje su tražile svoje mjesto pod košarkaškim nebom. Simbioza starijih i mlađih igrača, naizgled osuđena na propast, rodila je nevjerovatne anegdote i sklopile bratske ljubavi koje su izdržale test vremena i ostale vječne. Tako sam i ja, sa nepunih 17 godina, debitovao u klubu koji je bio čista definicija ljubavi prema košarci i pozitivnih, drugarskih vibracija.
’Zmaj od Bosne’ , bez podrške gradskih i kantonalnih struktura bio je siromašan klub koji je živio od entuzijazma svoje uprave. Dva para patika godišnje i zajednički ručak za novu godinu bili su sve što smo mogli dobiti za sportski angažman. Ipak, kvalitetni treneri i dva treninga dnevno u najboljoj gradskoj dvorani bilu su veliki podsticaj da se uvijek igra punim srcem, za čast i ponos plavog Zmajevog dresa. Nikad prvi, nikad posljednji, Zmaj je uvijek flertovao sa četvrtim mjestom koji je vodilo u play off i razigravanje sa ekipama iz drugog dijela države. Zbog sudbine ili nečeg drugog nikada tamo nije došao, jer sportska sreća nije pratila klince koji su izgarali od želje za uspjehom.
Ignorisan u svom gradu, što je bilo donekle i logično pored fantastične ‘‘Sloboda Dite’’ koja je bila na vrhuncu svoje moći, ‘’Zmaj’’ je ostavljen da svoje bitke bije pred sablasno praznim dvoranama koje su uvijek bile dupke pune kada je tu igrao njegov gradski rival. Rival, koji to u suštini nikada nije bio, jer je ‘’Zmaj’’, u svoj istoriji samo jednom uspio pobijediti ‘’Slobodu’’ koji ga je redovno ostavljala zaleđenog na -25 razlike. Ipak, kada imaš 17 godina, takve stvari ti ne smetaju.
Dani se odmiču kao na traci, a ti samo čekaš narednog protivnika i sanjaš koševe sa zvukom sirene. Jer danas kad se sjetim svog ‘’Zmaja’’, kroz srce mi protutnjaju neprospavane noći i znojni dlanovi koji su nestrpljivo iščekivali jutarnje i večernje treninge. U srcu mi još uvijek glasno žive naše rijetke pobjede i teški porazi i moja košarkaška braća, koji su sa očima punih ljubavi živjeli košarku u neizvjesnosti hoćemo li imati dovoljno novca da izguramo tekuću sezonu.
Pjesme u autobusu tokom dalekih gostovanja koje su nas zbližile i hrabrost koja nas je krasila na svim terenima, unatoč nekada primjetnom nedostaku kvaliteta koji nam nije smetao. Srce koje bi nas tri četvrtine utakmice držalo u igri protiv ‘’Slobode’’ , ‘’Bosne’’ ili ‘’Čelika’’, a onda sagorilo od želje u stvarnosti protiv realno kvalitetnijih protivnika. Snijeg koji na -15 probija kroz prozore dvorane u Hadžićima, a mu zimskim jaknama i kapama na klupi, presretni dok živimo svoj san da budemo dobri ljudi i sportisti. Ogroman pas, Šar planinac, koji bi nas gromkim lavežom tri godine zaredom pozdravljao kada bi gostovali kod naših sportskih prijatelja u Konjicu, u borbi za neko 7. ili 8. mjesto u prvenstvu, nekome nevažno, a nama i njima presveto. Jer prije novca, košarka se igrala za čast i poštovanje.
Ja, tada kao klinac i danas kao čovjek, ostao sam presretan i počastvovan što sam zapamtio nešto što je mnogo veće od modernog sportskog profesionalizma… Životnu lekciju o iskrenim emocijama i strastvenoj predanosti da radiš ono što voliš i da u tome beskrajno uživaš.
Sredinom prošlog desteljeća, legendarni i nezaboravni Košarkaški klub ‘’Zmaj od Bosne’’, skinut je sa aparata i otišao u svoj zasluženi smiraj. Odgojio je generacije dobrih ljudi i naučio ih lekciju o hrabrosti i časti. Ispratio je mnoge drage sportiste kroz svoja vrata i nikada ih nikome nije zatvorio. Bio je utočište onim koji su bili neželjeni negdje drugdje i vratio im nadu i vjeru u vlastite sposobnost.
Ostao je vjeran i najbolji prijatelj koji je s ponosom čekao neke naše nove, buduće, uspjehe. Onda je, samo umorno sjeo i zaspao. Godinama kasnije, neki od nas su dokopali većih klubova i profesionalnijih okruženja, ali nikada ništa nije bilo veliko kao Zmaj koji nas je proveo kroz najteže životne i sportske bitke i koji nas je naučio svu slast teško zasluženih pobjeda i gorčinu teških poraza. Stariji igrači su nas učili kako da budemo ljudi i izbjegnemo njihove greške, a mi smo se u najtežim trenucima, uvijek uzdali samo jedni uz druge. Prkosii smo udarcima, spremno ustajali u nove bitke i vjerovali u bolje sutra.
Zato je Košarkaški klub ‘’Zmaj od Bosne’’ bio apsolutna definicija tvrodglavog bosanstva koje unatoč svim udarcima obija da legne i da umre. Jedan simbol vremena kada je košarka bila utočište i bijeg od problema i stvarnosti a ne samo primamljiv izvor finansijske dobiti. Jedna topla i draga priča o sjajnim ljudima i dobrim košarkašima koji su uvijek dio mene kao podsjetnik da čovjek, u svojoj prirodi, uvijek može sanjati bolje i ostvariti više bez obzira na sve podmukle udarce koji ga sačekaju u životu.
Lagao bih kada bih rekao da mi ne nedostaje onaj veliki čupavi pas iz Konjica i njegov glasan lavež. Ipak, ponekad nema nište ljepše od prekrasne uspomene koja nikada ne umire.
Damir HUSANOVIĆ
