Beskompromisni borac na terenu, ali i van njega. Tako bi se u samo nekoliko riječi mogla opisati legenda banjalučke košarke Aleksandra Mušić.
U intervju “Glasu Srpske” dotakla se svojih početaka, pojedinih detalja iz karijere kao i toga čime se trenutno bavi. Priznala je da se relativno kasno počela baviti košarkom koja ju je proslavila.
– Nisam bila mala kada sam počela trenirati pogotovo ako uzmemo da djeca sada treniraju od šeste-sedme godine. Relativno kasno sam počela, sa 13 godina i to na nagovor Slađane Golić. U dokumentarnom filmu o Slađi, koji je nedavno prikazan, rečeno je da se nadaju da će neko ići njenim stopama, a ja sam već tada krenula njenim stopama. Trenirala sam atletiku prije toga, ali sam odustala jer sam imala problema sa sinusima pa nisam mogla da budem previše na otvorenom. Onda je bila nedumica: rukomet ili košarka? Odlučila sam ja. S Slađanom i mojom mamom otišla sam na prvi trening u dvorani “Obilićevo” i tako je sve krenulo. To je bilo 1989. godine. Imala sam selektivni trening kod trenera Borislava Lalića koji je sada u Crnoj Gori. On je bio moj prvi trener i bukvalno na prvu sam mu se svidjela. Nakon deset dana došao je u Budžak i popričao sa mojom majkom i rekao: “Dajte podršku djetetu, biće nešto od nje”. Mislim da je to jedini trener s kojim je moja majka pričala tokom moje karijere. Nažalost Rade Unčanina nisam izabrala rukomet iako je on bio veliki pobornik da se bavim tim sportom kao i pokojni Nikola Braco Pavlišin jer sam tada na nekim školskim prvenstvima davala najviše golova. Moram da pomenem Bracu koji mi je, kada smo se posljednji put vidjeli, rekao: “Ti si trebala da budeš Lekićka (Andrea Lekić). Ali nema veze, dobra si i ovamo bila”. Tako je krenulo – izjavila je Mušićeva.
GLAS: Vrlo brzo ste stigli je do prvog tima Mladog Krajišnika za kojeg su tada igrale mnoge poznate košarkašice?
MUŠIĆ: Već nakon godinu dana počela sam trenirati sa prvim timom. Tako da je relativno brzo išlo. Na to je uticao i splet okolnosti, a tu mislim na početak rata i odlazak većine igračica iz ekipe koje nisu bile iz Banjaluke. To je mene gurnulo u prvi plan. Od starijih ostala je Sanda Vuković i vrtić sa njom.
GLAS: Početkom rata igrali ste prvenstvo Jugoslavije i bili smješteni u Srbiji. Recite kako je to izgledalo iz prve ruke?
MUŠIĆ: Bili smo smješteni u Šidu, živjeli, išli u školu i igrali Prvu ligu Jugoslavije. Živjeli smo u hotelu na Lipovačkoj šumi koja je nekoliko kilometara udaljena od Šida,a pored nas je bio bunker od balvana. To je specifičan dio života i mislim da sam tu odslužila svoju vojsku. Kada krenemo na trening trebalo je da se spustiš kroz šumu i da ideš stopom da bi došao na autobusku ili željezičku stanicu da bi išao u školu koja je bila u Sremskoj Mitrovici. Bilo je teško, ali izdržalo se. Te sezone smo ostali u Ligi i sljedeće već konkurisali za viši plasman, a pojačale su nas Jadranka Ćosić i Mirjana Čovičković.
GLAS: Potom ste se vratile u Banjaluku i kako je bilo putovati na utakmice u tom periodu?
MUŠIĆ: Živjeli smo u Srbiji, u Vrbasu i Rumi, dok smo dvije sezone putovali. Petkom smo išli tamo igrali kao gosti i kao domaćini. Putovalo se koridorom, nekad čak sa ugašenim svjetlima na autobusu jer smo išli pokraj Save i bojali se snajperista.
GLAS: Da li ste se bojali?
MUŠIĆ: Uopšte ne. Kada sam se vraćala u Banjaluku niko nije dolazio po mene automobilom jer nije bilo goriva, a i kada ga je bilo bilo je preskupo. Recimo, vratimo se u dva ujutru s puta i mene ostave kod kasarne Kozara u potpunom mraku, jer nije bilo struje, i onda pješačim do kuće. Uz to bio je i policijski čas, odnosno zabrana kretanja noću. Ljudi su to znali i nisu me zaustavljali jer nisu željeli da me prepadnu. Ipak, nikakav strah nisam osjećala. To je nešto nevjerovatno. Sada kada vratim film, možda je i nenormalno što se nismo bojali, ne samo ja, nego i ostale djevojke. Ljudi koji su bili na straži su mi kasnije govorili da su me viđali u mraku i da su šutjeli da me ne uplaše. Bio je nesrećan period za sve ove prostore i ne ponovilo se nikad nikome. Mnogi to ne razumiju jer nisu prošli kroz to.
GLAS: Kojih se utakmica sjećate iz tog perioda?
MUŠIĆ: Sjećam se naše prve pobjede. Imali smo nekoliko utakmica zaredom koje smo izgubili i onda na poluvremenu jedne utakmice izgubila sam loptu pred kraj poluvremena i imala veliki konflikt sa trenerom Slobodanom Simovićem koji će mi kasnije biti mentor na Višoj trenerskoj školi. Na kraju te utakmice presječem zadnju loptu dam koš-faul i mi pobijedimo prvu utakmicu. Tu sam kada sam došla u Lipovačku šumu bacila torbu kroz prozor i rekla da ću se vratiti kući… On mi je tada rekao konačno da i ti progovoriš malo jer samo radiš i ćutiš. Nije neko ponašanje za pohvalu, ali tako je bilo.
GLAS: Sjećate li se okupljanja za reprezentaciju Republike Srpske?
MUŠIĆ: Da. Sjećam se druženja nas i muške reprezentacije i sjećam se da smo igrali u Kninu i da smo išli na Plitvička jezera. To je relativno kratko trajalo. Sjećam se kninske dvorane i jednog nemilog događaja s Plitvica kada je jedan brat blizanac bio na obali, a drugi se utopio, a naši košarkaši su plivali i pokušali da ga spasu. Izvukao ga je neki Nepalac iz Unprofora sa dubine od pet metara.
GLAS: Krajem prošlog vijeka bili ste član jedne od najboljih ekipa Mladog Krajišnika. Kako je bilo igrati na evrosceni?
MUŠIĆ: Formirana je vrhunska ekipa koja je trajala dvije-tri sezone. Slađa se vratila iz Francuke, a tu su još došle Jadranka Ćosić, Beba Stjepanović, Daliborka Vilipić, Anđelija Arbutina, Mirna Paunović… Igrale smo Kup Lilijane Ronketi i nismo izgubili nijednu domaću utakmicu, ali jesmo u gostima. Sjećam se koliko je Mesina bila dobra ekipa, međutim njih i ekipu iz Litvanije dobili smo u “Boriku”gdje je po mom mišljenju bilo nemoguće izgubiti. Takva atmosfera se vječno pamti. Bilo je dupke puno, oko 3.500 navijača i tražila se karta više. Imali smo jake sponzore mada te posljednje godine nije bilo kako treba. Da li je potrošeno previše novca ili je bilo previše igračica sa strane ne znam ali je krenulo nizbrdo jer su sponzori krenuli da otkazuju. Ja sam prva tužila klub i to se mora znati, pogotovo zbog nekih stvari koje sam vidjela da se dešavaju. Ni dan danas nisam dobila ništa iako sam dobila presudu.
GLAS: Poslije toga otišli ste u inostranstvo?
MUŠIĆ: Tako je. Bio je to Izrael. Prvobitno je bilo da idem u Željezničar koji je pravio dobru ekipu, ali se nismo dogovorili. Bila sam u Sarajevu kada mi je stigla ponuda iz Izraela koju sam potpisala i otišla da vidim kako je tamo. Nisam se pokajala i u Haifi Mockin provela dvije godine. Trener je imao potpuno povjerenje u mene i rekao da dovedem plejmejkera. Poslala sam mu video kasetu pa je stigla Ljilja Latinović koja je sa mnom igrala u Mladom Krajišniku. Bile smo cimerke i pomrsile konce mnogima. Bile smo dobar tandem.
GLAS: Nakon Izraela uslijedio je angažman u Austriji?
MUŠIĆ: Klub je tada imao osam strankinja uključujući i Danijelu Vardu moju jako dobru prijateljicu. I igrali smo WABA ligu i Kup Lilijane Ronketi. Bilo je solidno do polusezone kada smo ispali iz tih takmičenja, da bi Danijela iz nekog nepoznatog razloga dobila otkaz. Tada je klub organizaciono bio dosta čudan. Sporazumno sam raskinula ugovor i otišla u Francusku i ekipu Tarp koja mi se jako svidjela kao i francuska liga jer rade jako ozbiljno. Nisam zamijenila Anu Lelas koja se povrijedila, već Belgijanku. Dobili smo neke utakmice u gostima koje niko nije očekivao i recimo ja postignem osam-devet poena i pojavim se na naslovnim stranicama novina jer sam sačuvala najbolju igračicu prvenstva pa on nije ubacila 22 već 11 poena. Oni su puno posvećivali puno pažnje odbrambenim zadacima nego u Izraelu, a to je nešto što je mene karakterisalo. Iz Francuske najviše slika imam dok sam na podu (ha-ha-ha). Na kraju smo ušli u plej-of.
GLAS: Potom ste se vratili u Izrael.
MUŠIĆ: Bilo je vijećanje jer sam dobila odličnu ponudu iz Ramathena i vraćam se u Izrael možda najviše zbog menadžera koji je forsirao da se vratim i napravio dosta dobar ugovor. Nakon toga odlazim u Ašdod gdje sam 2006. povrijedila koljeno. Bila je to prva velika povreda i tamo se operisana. Operacija je bila u martu i već u oktobru sam bila u Jerusalimu. Iznenadilo koliko je liga jaka, iako to ne očekujemo. Jako puno ulažu u sport, dovode WNBA igračice… Jedino što mi se nije svidjelo je to što često daju otkaze igračima i to već poslije petog kola. Znalo se desiti da vas na polusezoni dočeka potpuno nova ekipa. Odmah sijeku i nemaju puno strpljenja.
GLAS: Iz Izraela ste došli u Sarajevo gdje se silom prilika okončali karijeru?
MUŠIĆ: Željezničar je imao odličnu ekipu. Bilo je dosta igračica iz Srbije, Hrvatske, Kanade, uz dvije Amerikanke. Prošli smo grupu u Evrokupu i bili iznenađenje te godine. Izbacio nas je moj bivši klub Tarp. Ipak, na jednoj utakmicu februaru sa povrijedila drugo koljeno i pokidala prednje ukrštene ligamente. Bilo je to čak komplikovanije nego ranije. To veče sam znala da ću prestati trenirati. Niko mi nije vjerovao ni poslije pola godine, ali sam znala isto to veče da ću prestati trenirati. Prvu operaciju imala sam dvije godine prije u mojoj 31. godini, a druga je bila u 33. Obje su bile na utakmici i obje su bile nakon fizičkog kontakta. Mislila sam da više neću moći da odgovorim zadacima u odbrani onako kako sam mislila da treba. Mogla sam još nekoliko godina da igram u Ligi BiH, ali to ne bi bilo to. Ne bih bila zadovoljna sobom i odlučila sam da prestanem.
GLAS: Odlučili ste da postanete trener?
MUŠIĆ: Kroz sve to nisam zapuštala školovanje i po tom pitanju imam kritiku za mnoge igračice što zapuste školu i misle da će karijera vječno trajati i da će dovoljno zaraditi za život i živjeti od stare slave. To na našim prostorima ne ide. U Banjaluci se prestalo raditi sa mlađima pa sam jedno vrijeme bila trener u Igokei i vodila curice. Sjećam se da u auto uđu četiri djevojčice i odemo u Aleksandrovac gdje treniramo pa se vratimo. Tada je krenula priča sa Mladim Krajišnikom da budem sportski direktor jer klub nije osvojio ništa deset godina, od 2001. Tada smo osvojili prvenstvo i dovela sam Ivonu Bogoje koja je bila ključ te sezone. Onda opet odlazim zbog istog čovjeka i zbog neplaćanja te tako završavam sa svojim klubom. Nije mi to drago reći i priznati, ali bilo je tako.
GLAS: Radili ste u ostala dva banjalučka kluba, Feniksu i Orlovima?
MUŠIĆ: U Feniksu sam počela trenirati curice koje su sada u reprezentaciji ili ključni igrači u svijom ekipama. U Orlovima sam vodila mlađe kategoerije i bila pomoćnik trenera Slaviše Ožegiovića, a kada je on nenadano otišao u Kinu preuzela sam brigu o prvom timu. Bila sam u sva tri banjalučka kluba. Tako se namjestilo.
GLAS: Aktivno radite i u Pokretu za žensku košarku “Marina Maljković”?
MUŠIĆ: U Pokretu imamo malo drugačiju filozofiju nego je to slučaj u klubovima. Pokret je dostupan za svako dijete i želja nam je da nijedno dijete ne odustane od treninga. Imamo grupe sa 40-ak djece i od njih tražim kreativnost u igri.
GLAS: Kakvo je stanje u banjalučkoj košarci?
MUŠIĆ: Loše. Ne ulažemo dovoljno i mislimo da neke stvari koje smo ranije radili treba da nastavimo sa njima bez prilagođavanja, a vrijeme i okolnosti su se promijenile. Borac je pokrenuo svoj podmladak da igraju i to ne može odmah da da rezultate jer se krenulo od početka i takav bi zaokret trebalo da bude i u ženskoj košarci. Malo žalim što sam se povukla iz nekog ozbiljnijeg rada. Neke stvari ovdje se ne mijenjaju i vlada kolotečina kao da smo bogom dani za sve. Ne možemo živjeti od stare slave. Volim reći djeci da ne prepisuju u školi, ali ovamo neke stvari treba da prepišemo od ljudi iz Slovenije ili Srbije koji su ispred nas.
GLAS: Može li se živjeti od ženske košarke?
MUŠIĆ: Plate su onako tu i tamo. Nekoliko igračica što dođu sa strane mogu da dobiju nešto više, ali ne vidim zadovoljstvo kod igračica za primanja. Kada uporedim svoje primanje koje sam imala kada sam igrala ovdje i primanja sada nevjerovatno je koliko smo finansijski krahirali.
Kum Dejanu Unčaninu
GLAS: U kumovskim ste odnosima s proslavljenim rukometašem Borca Dejanom Unčaninom.
MUŠIĆ: Bila sam u aktivna u školi, igrala fudbal sa dječacima i bila kapiten svom kumu Dejanu Unčaninu do četvrtog razreda. Kumovala sam mu na vjenčanju. Sjedili smo zajedno u klupi u osnovnoj školi. Kasnije kada smo oboje igrali u inostranstvu onda mi je samo rekao: “21. juli, nemoj ići na more, ja se ženim, ti ćeš biti kum s moje strane”. On mi je kao brat i bila sam počastvovana time. To je rezultat našeg iskrenog i pravog prijateljstva koje traje već godinama.
Humanitarni rad
GLAS: Dobijate mnogo pohvala za humanitarni rad?
MUŠIĆ: Tužno je reći da ovako mala zemlja ima ovako veliki broj svakodnvenih humanitarnih aacija šta nam govori o stanju u kakvom se nalazimo. Odvijek sam imala tih akcija i prije poplava, a u organizaciji “Budimo ljudi” sam od 2014, a od 2018. predsjednik volonter. Nikome nije drgo da traži pomoć od nekoga i to mora da bude velika muka, a muke je baš puno. Najveći je problem što ne možemo svima pomoći jer nas niko ne finansira od institucija.
