Nenada Videku, legendarnog igrača Sloboda Dite, upoznao 1989. godine. Moj rahmetli brat Edin živio je sprat iznad njega u Hotelu Tuzla. Tada kao dječak dobio sam od Videke brošuru gdje su bili svi sastavi klubova Prve lige u ženskoj i muškoj konkurenciji. Taj poklon sam dobio upravo nakon utakmice između Sloboda Dite i Bosne čiji je Videka bio junak, pogodio je koš u posljednjoj sekundi za konačnih 77:76. Moram istaknuti da je Videka bio, pored Žarka Vujovića, izuzetna podrška mom bratu u prvom timu, a to mu je tada kao 16-godišnjaku mnogo značilo.

Nakon tri decenije, Videku sam ponovo sreo u njegovoj Makarskoj , gdje sam proveo godišnji odmor. Dan ranije tražio sam ga u dvorani, gdje mi je čuvar rekao da nije tu već da bude popodne na košarkaškom igralištu i trenira djecu. Reče mi usput čuvar: Eh kakvu je karijeru on mogao imati”. Naravno složih se sa njim.

Sutradan sam dobio broj i stupio u kontakt sa njim, došao sam na košarkaško igralište i vidio “Barbu” nakon 30 godina. Pozdravili smo se srdačno i reče da ćemo sjesti “dok završim trening sa djecom”, koji sam ja gledao sa uživanjem. Njegov pristup djeci, zatim znanje i način na koji ih prenosi bili su orginalni, i u njegovom stilu baš onako kako je igrao. Također nije se ništa ni promjenio. Potpuno fit kao poslije one utakmice sa Bosnom u prepunom Mejdan,u kada mi je uručio dragocjeni poklon.

Krenuli smo zatim u razgovarati o karijeri vremenu provedenom u Tuzli. Da napomenem da je Videka, zajedno sa Rađom i Kukočem, činio trio na kojem su “Žuti” tada željeli graditi evropski tim.

Kako je došlo do vašeg transfera u Tuzlu. Da li ima u tome i uloge nesporazum između Božidara Maljkovića i vas?

Da, imao sam nesporazum sa Maljkovićem, nako čega dobijam poziv iz Sloboda Dite na incijativu Svetislava Pešića koji je tada preuzeo tim. Poznavao me jer vodio me u omladinskim selekcijama bivše Jugoslavije. Došao sam u Tuzlu i ostao četiri godine.

Da je ostao Zoran Slavnić na klupi Jugoplastike, da li bi situacija bila drugačija?

Da, sigurno bih ostao na Gripama, da se Moka zadržao u Splitu.

Kako su vas dočekali u Sloboda Diti?

Odlično, bio je to jedan od najorganizovanijih klubova u tadašnjoj Jugolsaviji, sigurno primjer i za danas mnogobrojne košarkaške timove. Moderno uređen klub, koji je išao ispred vremena.

Bili ste prvi strijelac Slobode kao 20-godišnjak. Sigurno ste imali ponuda?

Bilo je to malo drugačije vrijeme gdje su se potpisivali višegodišnji ugovori. Međutim meni je u Slobodi bilo idealno, imao sam dobar ugovor, uslove, jednostavno klub za poželiti.

Sa kim ste se najviše družili u Slobodi?

Bili smo kompaktni kao tim, a ako bih nekog izdvojio to je bio Nenad Trunić iz Kragujevca, sa kojim sam se poznavao iz omladinskih reprezentacija bivše Jugoslavije.

Zadržali ste se četiri godine u Tuzli, kakve uspomene nosite iz grada soli?

Najljepše i posebne, to je grad košarke. Uvijek pun Mejdan i to je nešto što se ne može opisati, nisam to kasnije nigdje doživio.

Sjećate li se ovacije publike”Ša-la-la-la Nenad Videka”, posebno nakon vaših zakucavanja?

A gdje se neću sjećati Suljo, Šećo…, to se pamti za cijeli život.

Koje su vam utakmice ostale u sjećanju iz Mejdana?

Bilo ih je puno, ali  ako treba izdvojiti to su bili susreti sa Bosnom, bili su to baš žestoki dvoboji. Jako mi je žao što je danas Bosna na niskim granama.

Tuzla vas i danas pamti, priča se o vašim potezima?

Drago mi je to čuti. Također dosta Tuzlaka dolazi u Makarsku preko ljeta, i zaista mi imponuje kada me sretnu i žele da se fotografišu sa mnom. Ljudi koji su u to vrijeme bili klinci. Također imam dosta i prijatelja iz Tuzle.

Danas ste trener omladinskih selkecija KK Amfora, da li možda jednog dana ponovo se vrati Nenad Videka u Mejdan, ali na klupu Slobode?

Ko zna. Trenerski je život takav danas si tu, sutra negdje drugo, a ko se ne bi volio vratiti u Mejdan.

Na polju nauke ste usavršili?

Završio sam u roku Kineziološki fakultet Sveučilište u Zagrebu. Lakše mi je bilo fakultet završiti nego srednju školu, govori sa osmjehom Videka.

Završio sam razgovor sa Videkom, dok ga je druga, također mnogobrojna grupa dječaka i djevojčica, nestrpljivo čekala trenera.

Pitao me do kada sam sam tu… “Ajde naleti popodne ovdje sam ti ja svaki dan sa mojom djecom, a ako ne stigneš pozdravi mi Tuzlu”, reče sa svojim prepoznatljivim osmijehom i ode na teren.

Djeca se okupiše oko njega kao nekada, kada bi se pred djecom pojavio Branko Kockica. Vjerujem da će popularni “Barba” izbaciti u košarkaški svijet nove Videke iz Makarske .

N. Salaharević

 

 

Komentariši