Ovo je ljeto prije mog 13. rođendana.
Na meni su dres i kačket Lakersa koje sam kupio na pijaci.
Nit’ je bilo pravih dresova, nit’ sam imao novca… Ipak, kada čovjek ima sebe, uvijek je pravi.
Ljeta sam provodio u kultnom „Krugu“ na Slatini. Mozaik izlizanog, ispucanog betona i parajući zvuk željezne mrežice bili su i ostali moja cesta koja me vodila kući.
To ljeto, Eki, Beli, Igor, Niho i ostala ekipa oslikali su crvenog bika Chicago Bullsa na sam epicentar gdje bi padala lopta nakon svakog pogođenog koša. Par stepeni južnije, na boku, ležao je oslikan Adidasov „čiča gliša“, simbol streetball turnira koji su se održavali po Evropi krajem 90-ih. Negdje s vrha kape, gdje mu je bilo rame, vježbao sam osnove – šut od tablu pod uglom. I danas, u ranim četrdesetim, da me probudiš ujutro u četiri i da sudbina čovječanstva ovisi o tome hoću li ga pogoditi, ovako poderan, nasmijao bih ti se u lice, namignuo i pogađao bi’ ti ga u oči dok ti se život ne zgadi. Ostao bih lagan i nasmijan, pa makar me i zamrzio. Drugačija vremena… Otkucaje srca mogao si nam čuti i na Karauli.
Zlatko je došao iz Šapca, sredinom 90-ih.
Ja, dijete poginulog borca, i on, dječak iz Srbije, postali smo nerazdvojni prijatelji. Kada bježim od sebe – a u zadnje vrijeme je to češće nego ikad – sjetim se jednog ljetnog pljuska koji nas je nemilosrdno tukao satima. Loptu nismo mogli driblati od bara, koš nismo vidjeli od kiše, ali smo satima, mokri kao čep i kasnije prehlađeni do kosti, šutirali na koš do besvijesti. Zvuk zaglušujuće nebeske vode utopljen u strukturu isprepletenog čelika mrežice kroz koji su prolazile lopte koje smo nevješto ubacivali, mjesto je u koje često pobjegnem kad osjetim da me steže.
Da moram birati jedan dan koji bih iznova morao živjeti, uvijek bih se vraćao tom julskom utorku.
Meni je košarka dala apsolutno sve. Toliko poštovanje sam osjećao prema tom sportu da kada su mi doktori, pomalo nesigurno, rekli kako bi za moju budućnost bilo pametno da se više ne bavim sportom – shvatio sam to doslovno. Od ranih dvadesetih rijetko sam se družio s loptom. Razmišljao sam da, ako već ne mogu biti sportista na svom maksimumu, ne želim varati igru valjajući se u prosjeku.
Hvatao sam sebe godinama kako se budim ukočen i željan igre. Kako sanjam dvorane, navijače, poraze i pobjede, miris znoja i novih „Molten“ lopti koje prebirem po prstima. Škripu novih patika u dvorani, pokoji lakat u prsa na niskom postu, otvaranja iz bloka na pick and popu. To je bila moja percepcija vječnosti. Naučiti živjeti daleko od toga, a izmisliti sebi neki novi put koji bi imao smisla, najteža je stvar koju sam morao uraditi u svom nimalo naivnom i nimalo laganom životu.
To što danas pričam o tome, i to je neka pobjeda.
Mnogo sam sretan što se i danas, kroz sport, djeca druže, vole i stvaraju cjeloživotna prijateljstva.
Velike su to ljubavi i tuge koje cijeli život njeguješ u sebi, a ne znaš, ne smiješ i ne možeš da zaboraviš!
Damir Husanović
