Nakon poraza od Budućnosti u ABA ligi u oktobru prošle godine, Aco Damjanović podnio je ostavku na mjesto šefa stručnog štaba KK Bosna. Klub mu se tada javno zahvalio na radu kroz saopćenje objavljeno na zvaničnoj Facebook stranici.
„Aco je u prethodne dvije godine, u dva navrata, preuzimao prvi tim i vodio ga do velikih uspjeha – osvajanja ABA 2 lige i Kupa BiH. Aco, hvala na svemu što si učinio za naš klub“, poručili su tada iz Bosne.
Međutim, jučerašnja press konferencija otvorila je brojna pitanja. Naime, javnost je tek tada saznala da Damjanović nakon odlaska s trenerske pozicije nije napustio klub, već je obavljao funkciju potpredsjednika. Ono što izaziva nedoumice jeste činjenica da klub nikada nije zvanično obavijestio javnost o njegovom imenovanju na tu funkciju.
Ako je Damjanović zaista bio potpredsjednik kluba, logično je postaviti pitanje kakva je bila njegova konkretna uloga u rukovodstvu Bosne. Koje je projekte vodio? Koje je odluke predlagao? Da li se ikada obratio javnosti kao član uprave? Odgovori na ta pitanja nisu poznati široj sportskoj javnosti. Damjanović je bio vjerni klimoglavac sada već bivšeg predsjednika kluba Dubravka Barbarića.
Činjenica da se o njegovoj funkciji saznaje tek mjesecima kasnije ostavlja prostor za kritike o netransparentnosti i improvizaciji u upravljačkim strukturama kluba. Funkcije u jednom od najvećih sportskih kolektiva u Bosni i Hercegovini ne bi smjele postojati samo formalno, bez jasne komunikacije prema navijačima i javnosti.
Posebnu polemiku izazivaju i sve češće kvalifikacije da je Damjanović „legenda Bosne“. Nema dileme da je dao doprinos klubu, posebno kroz osvajanje ABA 2 lige i Kupa BiH, ali se postavlja pitanje da li je opravdano koristiti tako veliki epitet.
Bosna ima plejadu istinskih legendi koje su ispisivale historiju jugoslovenske i evropske košarke. Dovoljno je spomenuti Mirzu Delibašića Kinđeta, Nenada Markovića, Dževada Alihodžića, Sabahudina Bilalovića, Marija Primorca, Zdravka Radulovića, Samira Avdića i mnoge druge velikane koji su ostavili neizbrisiv trag u klupskoj historiji.
Posebno mjesto pripada i generacijama koje su sačuvale Bosnu u najtežim ratnim godinama. Tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine, klub su održali ljudi igrači Abdul Kerima Mirkovića, Admira Bukve i brojnih drugih entuzijasta i sportista koji nisu dozvolili da se ugasi simbol sarajevske i bosanskohercegovačke košarke, Damjanovića tada nije bilo da igra za Bosnu, zna on dobro gdje je bio.
Zbog svega navedenog, titula „legende kluba“ ne bi smjela biti olako dodjeljivana. Ona nosi posebnu težinu i pripada onima čija su imena duboko utkana u identitet i historiju Bosne.
A kada je riječ o ulozi Ace Damjanovića nakon odlaska s klupe, javnost i navijači i dalje čekaju odgovor na jednostavno pitanje – šta je konkretno radio kao potpredsjednik kluba?
N.S.
