U omladinskoj košarci često se govori o talentu, radu, disciplini i fizičkim predispozicijama. Treneri traže visoke igrače, brze bekove, snažne centre i djecu koja već u najranijem uzrastu mogu odgovoriti zahtjevima moderne košarke. Međutim, postavlja se pitanje: šta se događa kada trener ne prepozna talenat kod djeteta koje fizički još ne izgleda kao budući košarkaš?
Može li se desiti da upravo takav dječak ili djevojčica ostanu bez prave prilike zato što u određenom uzrastu nisu dovoljno visoki, snažni, brzi ili fizički razvijeni?
Fizički razvoj nije isto što i košarkaški talenat
Jedna od najvećih grešaka u radu s mlađim kategorijama jeste procjenjivanje djece isključivo prema njihovim trenutnim fizičkim karakteristikama. U uzrastu od 12, 13, 14 ili 15 godina razlike među djecom mogu biti ogromne. Dok jedni rano ulaze u pubertet, razvijaju mišićnu masu i naglo rastu, drugi se fizički razvijaju sporije.
To, međutim, ne znači da su manje talentovani.
Dijete koje je danas niže, sporije ili fizički slabije od svojih vršnjaka sutra može izrasti u izuzetnog košarkaša. Isto tako, dječak koji trenutno dominira zahvaljujući visini i snazi ne mora nužno imati najveći potencijal za seniorsku košarku.
Košarkaški talenat nije samo visina, snaga i brzina. Tu su osjećaj za igru, pregled terena, donošenje odluka, koordinacija, tehnika, razumijevanje prostora, kreativnost, takmičarski karakter i sposobnost učenja.
Fizičke predispozicije jesu važne, ali one nisu jedino mjerilo na osnovu kojeg bi se trebalo odlučivati o budućnosti mladog igrača.
Kada trener prerano zalijepi etiketu
Problem nastaje kada trener, svjesno ili nesvjesno, mladom igraču pošalje poruku da nije dovoljno dobar. Nekada se to događa kroz manju minutažu, izostavljanje iz ekipe, davanje prednosti fizički razvijenijim vršnjacima ili jednostavno nedostatak povjerenja.
Dijete koje na treninzima radi, pokazuje želju i razumije igru može mjesecima, pa i godinama, ostajati u sjeni vršnjaka koji su u tom trenutku fizički dominantniji.
Ako mu se ne pruži prilika da igra, griješi, uči i razvija samopouzdanje, postavlja se pitanje kako će ikada pokazati šta zaista može.
Posebno je opasno kada se procjena trenutnog stanja pretvori u konačan sud o djetetovom potencijalu. Reći da neko danas fizički zaostaje za vršnjacima nije isto što i zaključiti da nema budućnost u košarci.
Prvo je realna procjena. Drugo može postati prepreka njegovom razvoju.
Minutaža je važna, ali razvoj mora biti na prvom mjestu
Naravno, nijedan trener ne može svim igračima garantovati jednaku minutažu u svakoj utakmici. Postoje rezultatski ciljevi, takmičarski zahtjevi i odgovornost prema ekipi. Međutim, u mlađim kategorijama ne bi smio biti važan samo rezultat na semaforu.
Ako je jedini cilj pobijediti utakmicu, trener će često posegnuti za fizički spremnijim i trenutno dominantnijim igračima. Takav izbor možda donosi kratkoročnu korist, ali ne mora biti najbolji za dugoročni razvoj ekipe i pojedinca.
Rad s djecom podrazumijeva strpljenje. Podrazumijeva i sposobnost da se prepozna ono što se ne vidi odmah.
Neki igrači rano pokažu sve svoje kvalitete. Drugima je potrebno više vremena, kvalitetniji individualni rad i okruženje u kojem će dobiti priliku da napreduju.
Dobar trener ne mora u svakom djetetu vidjeti budućeg reprezentativca, ali bi trebao znati razlikovati nedostatak trenutne fizičke razvijenosti od nedostatka košarkaškog potencijala.
Koliko talenata izgubimo prije nego što dobiju priliku?
Ovo pitanje trebalo bi zabrinuti svaki košarkaški klub koji ozbiljno govori o razvoju mladih igrača.
Koliko dječaka i djevojčica odustane od košarke zato što su predugo sjedili na klupi? Koliko njih izgubi samopouzdanje jer im je neko prerano poručio da nisu dovoljno dobri? I koliko mladih igrača nikada ne dobije priliku da pokaže svoj potencijal jer nisu odgovarali fizičkom profilu koji je trener zamislio?
Nije svaki igrač koji odustane žrtva loše procjene trenera. Razlozi za odustajanje mogu biti različiti. Ipak, ne smijemo zanemariti odgovornost sportskih radnika koji svojim odlukama mogu utjecati na to hoće li dijete nastaviti trenirati ili će zauvijek napustiti sport.
Upravo zato klubovi moraju imati jasnu razvojnu filozofiju, kvalitetan stručni kadar i sistem praćenja napretka mladih igrača. Procjena ne bi smjela biti zasnovana samo na tome kako dijete izgleda danas, već i na tome kako uči, napreduje i reaguje na zahtjeve treninga.
Trener nije tu samo da prepozna talenat, nego i da ga razvija
Prepoznati već formiranog, fizički dominantnog i tehnički potkovanog mladog igrača nije uvijek najveći trenerski izazov. Mnogo je teže prepoznati potencijal kod djeteta koje još nema razvijeno tijelo, ali pokazuje osjećaj za igru, radne navike, inteligenciju i želju za napretkom.
Upravo tu se vidi razlika između pukog selektiranja i stvarnog trenerskog rada.
Trener ne može kontrolisati genetiku, brzinu rasta niti vrijeme kada će dijete ući u fazu intenzivnog fizičkog razvoja. Može, međutim, kontrolisati način na koji radi s igračem, koliko mu pažnje posvećuje, kakve mu zadatke postavlja i koliko mu prostora daje za napredak.
To ne znači da svakom djetetu treba obećavati veliku karijeru. Znači da mu treba omogućiti da razvije svoje sposobnosti prije nego što se donese konačan sud o njegovim mogućnostima.
Jer dječak koji je danas posljednji izbor u ekipi sutra može postati igrač koji pravi razliku. A može se dogoditi i da nikada ne saznamo koliko je mogao postići, jednostavno zato što je prerano odustao.
Možda najveći neuspjeh omladinske košarke nije poraz u finalu niti propuštena medalja. Možda je to trenutak u kojem dijete koje voli košarku prestane dolaziti na treninge jer je povjerovalo da nikada neće biti dovoljno dobro.
Zato je važno postaviti jedno pitanje: procjenjujemo li mlade košarkaše prema onome što jesu danas ili im pomažemo da postanu ono što bi mogli biti sutra?
Od odgovora na to pitanje ne zavisi samo budućnost pojedinih igrača već i kvalitet omladinske košarke u cjelini.
N.S.
