Smeta mi što se danas divimo više onima u kupaćem kostimu, nego vrhunskim sportistkinjama i osvajačicama medalja, direktno i otvoreno kaže Mara Lakić-Brčaninović, kapiten slavne generacije tuzlanskog Jedinstva, koje je prije 30 godina osvojilo titulu klupskog prvaka Evrope.
Vlasnica srebra sa reprezentacijom nekadašnje Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine i vicešampionka svijeta u Maleziji 1990. u razgovoru za “Nezavisne novine” naglašava da je sistem vrijednosti u današnjem društvu poremećen, a to se odrazilo i na ženski sport koji je sve više na margini.
Iako tokom igračke karijere nikada nije osjetila ni, kako kaže, dozvolila da se na bilo koji način osjeti ugroženom u odnosu na muške kolege, činjenica je da dame u sportu nemaju istu podršku kao njihove kolege. Ona smatra da je komercijalizacija sporta dodatno uslovila situaciju na ženskoj sportskoj pozornici pa se danas više cijene skandali i tračevi od vrhunskih dostignuća.
“I u moje vrijeme bilo je prelijepih sportistkinja, rekla bih manekenki, ali smo na naslovne strane časopisa dolazile isključivo zbog rezultata, nikako zbog tijela… Danas je, nažalost, tako da neke sportistkinje postaju slavne tek onda kada se uz njih “prilijepi” neki skandal. Mnogi koji čitaju takve tekstove veoma malo ili ništa ne znaju o njihovim eventualnim uspjesima. Mnogo je takvih primjera i to me kao ženu i vrhunsku sportistkinju zaista vrijeđa. Neshvatljivo mi je da je neka sportistkinja više poznata zbog fizičkog izgleda, nego zbog samog rezultata. Nažalost, nekima je ta vrsta vlastite promocije jedini način da postanu poznate ili važne u društvu, jer nemaju rezultat”, kaže Mara Lakić-Brčaninović.
NN: Zbog čega je situacija takva da se cijeni više spoljašnjost od nekih unutrašnjih kvaliteta i u ovom slučaju sportskih dostignuća?
LAKIĆ-BRČANINOVIĆ: O tome bi se vjerovatno moglo govoriti i sa nekog naučnog aspekta. Vremena su drugačija. Imamo internet, društvene mreže, borbu za čitanost… Meni je čudno kada u naslovu vidim “Lijepa košarkašica potpisala za klub iz Norveške”. Ta riječ “lijepa” mi je suvišna u rečenici ako je riječ o sportu. Ljepota je relativna, o tome se ne raspravlja, a u krajnjem slučaju smatram da je neku sportistkinju u veliki klub valjda odveo njen igrački kvalitet, a ne ljepota ili atributi, kako to danas popularno nazivamo. To je izgleda trend danas, kojem su doprinijeli podjednako i mediji, društvo u cjelini i same sportistkinje. Danas se generalno skandal, manji ili veći, više cijeni od rezultata. Vjerovatno je i zarada veća kada je neko u fokusu interesovanja, makar to bilo i u nekom negativnom kontekstu. U moje vrijeme to nije bilo tako i ponosna sam što nikada nisam bila dio te priče, a nisu ni sportistkinje s kojima radim u svojoj trenerskoj karijeri.
NN: Da li se onda može reći da su u današnje vrijeme izgubljeni kriteriji?
LAKIĆ-BRČANINOVIĆ: Ne znam jesu li izgubljeni kriteriji ili smo postavili neke nove standarde. Ako jesmo, meni su oni nepojmljivi. Sport je postao biznis u kojem se sve gleda, pa čak i nečiji fizički izgled.
NN: Smatrate li da dame nisu ravnopravne sa muškarcima u sportu?
LAKIĆ-BRČANINOVIĆ: Ja lično nikada nisam osjetila neku vrstu ugroženosti u odnosu na muškarce. Možda sam i takva osoba koja se bori, ne gledam na život na način da sam manje vrijedna zato što sam žensko, zato što imam plavu ili crnu kosu ili zbog bilo čega drugog. Nemam komplekse, poštujem muškarce i znam da oni mogu neke stvari uraditi puno bolje od žena, ali isto tako i žene u određenim oblastima prednjače.
NN: Da li je ženama teže postići rezultat kada je riječ o sportskim uspjesima?
LAKIĆ-BRČANINOVIĆ: To se može gledati iz nekoliko uglova. Kod žena je objektivno konkurencija slabija nego kod muškaraca. Oni su jači, borbeniji. To je prirodno. Zato u ženskom sportu možete lakše naći put do trona, ali isto tako žene u sportu imaju značajno manju podršku nego muškarci.
NN: Na koji način se to odražava?
LAKIĆ-BRČANINOVIĆ: Nekada je bilo drugačije, danas je ženski sport sve više na margini. Kada se raspoređuje novac i iz nekih državnih kasa manje ga je svakako za ženske kolektive. S druge strane, i sponzori se teško odlučuju za podršku ženskim ekipama jer to pravdaju da nema publike, iako je činjenica da navijača nemamo ni na muškim sportskim događajima, barem kada je u pitanju BiH. Izuzetak je možda fudbal, ali ni to nije nešto bajno posjećeno. Žao mi je što se ne ulaže više u ženski sport jer mislim da bismo mogli napraviti značajnu promociju u svijetu upravo kroz ženski sport. Žene imaju i manje vremena za uspjeh u sportu.
Često ćete čuti da je neki muškarac sportista u najboljim godinama za bavljenje sportom. Pritom riječ je o nekom ko ima 27, 28, 29 ili 30 godina. Žena u tim godinama, što je prirodno, misli na stvaranje porodice. Dakle, muškarci ipak imaju više vremena gledajući i s te strane.
