Više klubova, više trenera, a manje igrača – gdje je problem?
Na prvi pogled, košarka nikada nije bila razvijenija. Gotovo svaki grad i općina imaju jedan ili više klubova, sve je više škola košarke, a broj licenciranih trenera iz godine u godinu raste. Organizuju se kampovi, turniri i edukacije, a društvene mreže pune su fotografija s treninga i utakmica.
Međutim, iza takve slike krije se pitanje koje sve češće postavljaju sportski radnici – zašto je, uprkos svemu tome, sve manje djece koja postaju igrači?
Razloga je više. Mobilni telefoni, društvene mreže i videoigre postali su ozbiljna konkurencija sportu, dok mnogi roditelji zbog školskih i drugih obaveza djecu sve rjeđe usmjeravaju ka redovnom treniranju.
Istovremeno, sve veći broj klubova znači da se mali broj talentovanih igrača raspoređuje na više sredina. Umjesto kvalitetnijeg rada i jače konkurencije, često dobijamo veliki broj ekipa s nedovoljnim brojem igrača. Nerijetko se događa da klubovi vode borbu za svakog dječaka ili djevojčicu koji požele trenirati, umjesto da se fokusiraju na kvalitet razvoja.
Ni trenerima nije lako, sve ih je više. To stvara veliku konkurenciju među klubovima i trenerima, a ponekad se više pažnje posvećuje privlačenju igrača nego njihovom dugoročnom razvoju.
Možda je upravo sada vrijeme da se manje govori o broju klubova, a više o kvalitetu rada, saradnji među sportskim kolektivima i stvaranju uslova zbog kojih će djeca poželjeti ostati u sportu. Jer budućnost košarke neće zavisiti od toga koliko imamo klubova i trenera, već od toga koliko ćemo uspjeti motivisati novu generaciju da zavoli igru i ostane na parketu.
N.S
