Nedžad Gušić, nekadašnji košarkaš, koji je tokom karijere igrao u Hrvatskoj, Italiju, SAD-u i Španiji, vratio se u bh. košarku.
Karijeru je počeo u banjalučkom Borcu, a sada je član Košarkaškog kluba MVP, gdje radi kao trener u mlađim uzrastima. Gušić je bivši košarkaš, magistar ekonomskih nauka i biznismen, što je iskustvo koje će mnogo značiti mladom sarajevskom klubu, a koji broji više od 200 članova uzrasta od šest do 16 godina.
Gušić je za Faktor govorio o mnogim temama, o angažmanu u MVP-u, svojoj karijeri… Nezaobilazna tema bila je i reprezentacija BiH.
Trenirate minibasket selekciju u KK MVP. Kakve su ambicije kluba i šta možemo očekivati u budućnosti?
KK MVP je zaista specifičan klub, a usudio bih se reći i jedinstven. Prije svega nastao je na ogromnom entuzijazmu dugogodišnjeg sportskog radnika i trenera Seada Pešte. Istovremneno je klub svih trenera, sve djece i njihovih roditelja koji su s nama. Zato ja nikada nisam rekao ili čuo da neko kaže “moj klub” nego “MVP – naš klub”. Radimo u Sarajevu, imamo punktove škole košarke, u koji su svi dobrodošli.
Škola košarke je mjesto gdje dijete treba da zavoli sport, košarku, da se socijalizuje, gdje treba da osjeti pripadnost nečemu dobrom i zdravom. Mjesto gdje se uče osnove košarke, ali i druge vrijednosti kao što je timski rad, dispilina, fer ponašanje i odgovornost. Ipak, u tim školama se radi primarna selekcija za više uzraste, a prva selekcija je unobasket selekcija, odnosno dječaci koji imaju 10 i 11 godina. Nakon unobasketa nastupa selekcija za minibasket i to su ove godine dječaci rođeni uglavnom 2012. godine i nekoliko mlađih dječaka. Trenutno u MVP-ju imamo jednu minibasket selekciju gdje su tri dječaka rođena 2013. godine, dva 2014. godine i jedan 2015. godine. Ostali članovi minibasket selekcije su kako sam naveo 2012. godište. Ukupno nas je 18.
Naravno, imamo i starije selekcije, a to su naše pionirske i kadetske ekipe. Ja sam se “vratio” košarci i u slobodno vrijeme, vjerujući da mogu doprinijeti razvoju mladih ljudi i njihovom sveopćem napretku, treniram minibasket selekciju.
S ponosom mogu reći da je perjanica MVP-ja naša minibasket selekcija. Prije svega sjajno selektovana generacija. Nevjerovatno talentovana djeca, super učenici, posvećeni, discpilinovani i uspješni. Već su više od godinu dana u prilično ozbiljnom trenažnom procesu i napredak je vidljiv. Treniramo četiri puta sedmično po 90 minuta, a igramo jednu, dvije utakmice sedmično. Ponekad ih tretiramo kao da su odrasli i nevjerovatno je kako dobro reaguju i kakvu zrelost pokazuju u toj uzrasnoj dobi.
Zaista su izvanredni u svim aspektima, ne samo sportskim. Ambicije kluba korespondiraju ambicijama trenera, djece i njihovih roditelja za vrhunskim uspjehom, a fokus kluba će biti upravo na napretku unobasket i minibasket selekcija, ali i na kontinuiranoj detekciji, selektiranju i razvoju svih mladih talenata, te na implementaciji vizije BDF-a u budućnosti.
Igrali ste u mnogo zemlja, od SAD-a, preko Italije, do Španije i radili sa mnogim trenerima. Koji stručnjak je ostavio najveći trag u Vašoj karijeri?
Ja sam u principu sa svim svojim trenerima imao odličan odnos. Čovjek pamti i najviše se veže za trenere koji su bili tu u njegovoj mladosti. Trenere koji su me učili košarkaškoj vještini, kao što su Željko Zečević i Vinko Jelovac, ali i one koji su me pripremali za život poslije košarke, kao što je moj trener iz USA Jim Baker. Naravno, i treneri koji su me poslije vodili kao što su Giancarlo Sacco, Gianni Malavasi I Antonio Herreros.
Svi su oni znali prepoznati i istaći moje vrline, a sakriti moje mane i ispraviti moje nedostatke na najbolji mogući način, i ja sam im zahvalan na takvom odnosu. U mlađim uzrastima igrač pamti trenera koji ga je naučio košarkaškoj tehnici, ispravno odredio poziciju na kojoj će igrati i koji ga je pripremio za sve ono što mladog čovjeka očekuje u košarci, a za mene je to Željko Zečević.
Svi su oni znali prepoznati i istaći moje vrline, a sakriti moje mane i ispraviti moje nedostatke na najbolji mogući način, i ja sam im zahvalan na takvom odnosu. U mlađim uzrastima igrač pamti trenera koji ga je naučio košarkaškoj tehnici, ispravno odredio poziciju na kojoj će igrati i koji ga je pripremio za sve ono što mladog čovjeka očekuje u košarci, a za mene je to Željko Zečević.
Kojeg kluba se posebno sjećate i zbog čega?
Teško je zaista reći, jer prema svakom klubu u kojem sam bio imam određenu emotivnu vezu. Ja sam dijete banjalučkog Borca, u pulskim Gradinama sam dobio svoju prvu šansu u prvoj ligi Hrvatske kao 16-godišnjak, u bolonjskom Castemaggioreu sam popisao prvi profesionalni ugovor, a karijeru završio u drugoj ekipi Real Madrida.
Tu je naravno i moj univerzitet iz SAD-a gdje sam proveo četiri godine. Sjećanja i iskustva iz svakog kluba se ne vežu samo za košarkaške uspjehe i nisu vezana isključivo za košarkašku igru. Gledajući iz te prizme, posmatrajući gdje sam naučio najviše o organizaciji kluba, korporativnoj strukturi, sponzorima, navijačima, sportskom marketingu i odnosima sa javnošću, razvojnim strategijama, regrutiranju mladih igrača je svakako moje iskustvo u Madridu.
BiH je rasadnik talenata, ne samo u košarci, nego i u ostalim sportovima, ali mnoge djevojčice i dječaci odu u pogrešnom smjeru?
Vrlo kompleksna problematika koja izisukuje dubinsku i stručnu analizu, u koje se ne bih sam upuštao. Ali neko moje viđenje se ogleda u slijedećem: Prije svega imamo negativan demografski utjecaj na sport kroz kombinaciju mirgacije stanovništva i manji prirodni priraštaj. Također, možda opipljiva tema, ali istinita, u samom odabiru mladog igrača za koju reprezentaciju da nastupa imamo direktnu konkurenciju u susjedskim zemljama. Do sada se to većinom odnosilo na Srbiju i Hrvatsku, ali jaka dijaspora, puno ljudi koji proteklih godina odlaze sa svojim familijama iz BiH, nagovještavaju da će djeca porijeklom iz BiH u budućnosti moći birati da li da igraju za matičnu državu ili za zemlje u kojima žive (Austrija, Njemačka, Danske, Švedska, Turska…).
Ovdje namjerno u kontekst prožimam klupsku i reprezentativnu košarku, jer popularnost jednog sporta, a konkretno košarke, dolazi iz oba pravca, odnosno iz eventualnih uspjeha klubova i državne reprezentacije.
Drugi dio je da većini djece nije prioritet sport, kao što je bilo u vrijeme našeg odrastanja. Nove generacije, novi interesi i trendovi.
Tek nakon toga trebamo istaći da za djecu koja i imaju afinitet prema sportu, košarka im nije prvi izbor. Dakle, radimo na tržištu koje je malo i smanjuje se, djeca nemaju pretjeran afinitet prema sportu, a košarka im nije prvi izbor. Izvodi se logičan zaključak da se naš fokus i biznis model ne može bazirati na masovnosti i kvantitetu u ovom momentu, već postepen rad na popularizaciji košarke i fokus na kvalitet. Mislim da trebamo polako da se odmaknemo od priče da smo košarkaška nacija, da imamo urođene predispozicije, da smo imali prvaka Evrope prije 45 godina i slično.
Svi rezultati i košarkaška historija koju imamo su uspjesi jednog drugog vremena, drugačijih sveukupnih društvenih okolnosti i društvenih odnosa. Treba biti ponosan na ostvarene rezultate, nemojte me shvatiti pogrešno, ali od stare slave se ne živi, a posebno ne u sportu.
Danas kada bi prosječnom košarkaškom ljubitelju iz BiH rekli da nam uporedi BiH košarku sa recimo Češkom, Rumunijom ili Mađarskom, sigurno bih prednost dao nama. Upravo jer se oslanja na tu percepciju da smo mi košarkaška nacija. A realnost je potpuno drugačija. Zemlje koje možda nemaju košarkašku tradiciju, ali već više od 25 godina pametno i strpljivo investiraju u razvoj košarke su jednostavno kroz treću ili četvrtu generaciju, sistemski ispred nas. Jednostavna formula, ne samo za košarku i za sport, ako mi nemamo jasnu viziju i kontinuitet, te stagniramo, a drugi investiraju i napreduju, brzo prođe 20-25 godina i odjednom misliš da je neko preko noći napravio rezultat, a to nije tako. Uspjeh u sportu je dugoročna priča, nema tu puno prostora za improvizacije i prečice. Imamo pretenzije za vrhunske rezultate, malo smo prepotentni i pretenciozni u očekivanjima, a ne radimo puno i sistemski kako bismo napravili osnovnu pretpostavku za takvo što.
Danas kada bi prosječnom košarkaškom ljubitelju iz BiH rekli da nam uporedi BiH košarku sa recimo Češkom, Rumunijom ili Mađarskom, sigurno bih prednost dao nama. Upravo jer se oslanja na tu percepciju da smo mi košarkaška nacija. A realnost je potpuno drugačija. Zemlje koje možda nemaju košarkašku tradiciju, ali već više od 25 godina pametno i strpljivo investiraju u razvoj košarke su jednostavno kroz treću ili četvrtu generaciju, sistemski ispred nas. Jednostavna formula, ne samo za košarku i za sport, ako mi nemamo jasnu viziju i kontinuitet, te stagniramo, a drugi investiraju i napreduju, brzo prođe 20-25 godina i odjednom misliš da je neko preko noći napravio rezultat, a to nije tako. Uspjeh u sportu je dugoročna priča, nema tu puno prostora za improvizacije i prečice. Imamo pretenzije za vrhunske rezultate, malo smo prepotentni i pretenciozni u očekivanjima, a ne radimo puno i sistemski kako bismo napravili osnovnu pretpostavku za takvo što.
Šta je potrebno “da se poklopi” da dobijemo igrača koji će u skorijoj budućnosti biti kapacitet za NBA i(li) za Euroligu?
Bilo kakav spomen Eurolige ili NBA lige i uopće pričati o tome, znači pričati o vrhunskom sportu i vrhunskim rezultatima. Odlično ste pitanje formulisali, šta treba da se “poklopi”? Vrhunski rezultat se desi kada se “poklope” spremnost i prava prilika. Dakle, jedan košarkaš, pored toga što mora biti jako talentovan i imati predispozicije, mora biti maksimalno spreman u svim aspektima i mora dobiti pravu priliku.
Spremnost uključuje jedan cijeli spektar aktivnosti: vještina, kvalitet treninga, pravilna ishrana, atletska priprema, prevencija povreda, psihičko-pedagoški aspekt razvoja mentalne snage, životne navike, zdrava i usmjerena ambicija, sampouzdanje. Drugi dio je prava prilika.
Da li igrač igra ili sjedi na klupi? Da li je njegov menadžer ili roditelji dobro odredio razvojni i karijerni put mladog igrača? Da li je prerano ili prekasno debitirao na internacionalnoj sceni i na kojem nivou? Sve su ovo pitanja koja treba razmotriti da bi se znalo kako se “kreira” prava prilika, posebno za mladog igrača.
Spremnost uključuje jedan cijeli spektar aktivnosti: vještina, kvalitet treninga, pravilna ishrana, atletska priprema, prevencija povreda, psihičko-pedagoški aspekt razvoja mentalne snage, životne navike, zdrava i usmjerena ambicija, sampouzdanje. Drugi dio je prava prilika.
Da li igrač igra ili sjedi na klupi? Da li je njegov menadžer ili roditelji dobro odredio razvojni i karijerni put mladog igrača? Da li je prerano ili prekasno debitirao na internacionalnoj sceni i na kojem nivou? Sve su ovo pitanja koja treba razmotriti da bi se znalo kako se “kreira” prava prilika, posebno za mladog igrača.
Često supertalentovani mladi igrač prerano ode iz manjeg kluba gdje igra i dominira u veliki klub, pa sjedi na klupi. Nakon dvije godine “grijanja klupe” ne može više ni u taj manji klub da se vrati i da bude faktor. Često smo to vidjeli. Znam lično jako puno igrača koji su u kadetskim i juniorskim godinama bili najbolji ili među pet najboljih igrača Evrope, a nisu napravili značajne karijere u košarci. Taj prelazak iz kadetskog / juniorskog staža u seniorsku košarku je posebno rizičan.
Zaključak je da ako budemo ispravno selektirali igrače, tokom osnovne i napredne naobrazbe budemo pokrivali sve aspekte spremnosti, a istovremeno i ako budemo imali znanja i strateške dispiline da im kreiramo priliku, možemo se nadati razvoju mladih igrača do vrhunkskog nivoa. Također, smatram da u jednom momentu takve selektirane igrače, spremne i napredne u svim aspektima trebamo poslati u evropske klubove koji imaju ozbiljne programe za kadetske, juniorske i posudbene aranžmane gdje mladi mogu proći adekvatan predseniorski staž i onda konkurisati u prve timove koji igraju ozbillna takmičenja.
Zaključak je da ako budemo ispravno selektirali igrače, tokom osnovne i napredne naobrazbe budemo pokrivali sve aspekte spremnosti, a istovremeno i ako budemo imali znanja i strateške dispiline da im kreiramo priliku, možemo se nadati razvoju mladih igrača do vrhunkskog nivoa. Također, smatram da u jednom momentu takve selektirane igrače, spremne i napredne u svim aspektima trebamo poslati u evropske klubove koji imaju ozbiljne programe za kadetske, juniorske i posudbene aranžmane gdje mladi mogu proći adekvatan predseniorski staž i onda konkurisati u prve timove koji igraju ozbillna takmičenja.
Da li politika treba da se “miješa” u košarku?
U strukovnom kontekstu ne. Dakle, bilo bi zaista pogubno da politika određuje igrače, trenere, i slično. Uvažavajući i kompleksnost državnog uređenja BiH, lično mi se ne sviđa ni priča o nacionalnoj, etničkoj ili entitetskoj zastupljenosti. Jedino što zaista podržavam je da najbolji igra, da nabolji bude trener ili šef stručnog štaba, da najboljii i najsposobniji čovjek bude na najodgovornijoj funkciji. Ja kao bivši sportista i ne mogu drugačije razmišljati. To je vjerovatno i ključna stvar gdje se sport i politika razlikuju.
S druge strane, politika kreira, ili bi trebala da kreira, dugoročnu državnu strategiju i gradi državne interese. A svaka državna strategija u kojoj nije uključen sport, i kao sredstvo promocije države i kao ekonomski faktor razvoja, nije dobra strategija. Tu strategiju poslije treba pretočiti u konkretne korake i plan, i to je tačka u kojoj se sport i politika neminovno dodiruju i prožimaju. Mislim da je rezultat za osvojeno 2. mjesto hrvatske reprezantacije na Mundijalu u fudbalu više doprinijelo na promociji Hrvatske od bilo koje druge aktivnosti.
Mislim da je scena iz beogradske Arene pred početak utakmice košarkaša Partizana jedna od najboljih promocija Srbije. Mislim da je naš plasman na mundijal sa Džekom, Ibiševićem, Pjanićem i ostalim donio višestruku korist Bosni i Hercegovini na svim poljima. Bezbroj je primjera, a veliki uspjesi u sportu se ne dešavaju bez državne strategije, pa ako hoćete i političke podrške. Zanimljiv je film “Bit ćemo prvaci svijeta”, pa bih preporučio da se pogleda, dosta interesantnih detalja ima kako su u nekom drugom vremenu stvari oko sporta funkcionisale. Naravno, vremena su se promijenila, ali princip je isti, a to je da nema vrhunskog rezultata bez državne strategije.
Pratite li nastupe mlađih reprezentacija Bosne i Hercegovine, koje su proteklih godina u “padu”, šta biste promijenili da možete promijeniti?
Pratim i žao mi je što smo sa vrha Evrope sa kadetskom reprezentacijom prije 10 godina, danas došli na neko 15-18. mjesto u B diviziji. Možda jesmo imali superiornu generaciju tada, ali bilo bi nepravedno i nepošteno prema igračima i trenerima reći da se slabo radi ili da djeca nemaju talenta. To bi bio nekako lagan izlaz i pronalazak odgovora na sve probleme. Tu ističem organizacijske i finansijske probleme kao prvi prioritet, a tek onda eventualno da se razmatra slabiji talenat ili rad. Pitanje je šta bih promijenio, pa evo da odgovorim.
Pod jedan angažovao bih vrhunske stručnjake iz košarke da naprave petogodišnji program treninga i razvoja za omladinske pogone u klubovima i reprezentacijama. Svi kandidati za reprezentaciju bi radili po tom programu tokom cijele godine.
Pod dva, organizovao bih jedinstvenu ligu BiH za mlađe kategorije. Mislim da je to bilo kad smo bili prvaci Evrope 2014. godine. Pored lige trebalo bi organizovati i odlazak na vrhunske turnire, kako bi imali što veću vidljivost i što bolju provjeru našeg rada i progresa.
Pod tri, širi spisak igrača bi imao posebne pripremne cikluse od kojih bi pripreme pred prvenstvo bile dva-tri mjeseca, u vrhunskim uvjetima, sa najboljim trenerima i najboljim programom rada. Kada ovo napravimo onda imamo osnova da se nadamo da će “košarkaška sreća” možda da prevagne pa da opet budemo u prvih pet u Evropi.
Pod jedan angažovao bih vrhunske stručnjake iz košarke da naprave petogodišnji program treninga i razvoja za omladinske pogone u klubovima i reprezentacijama. Svi kandidati za reprezentaciju bi radili po tom programu tokom cijele godine.
Pod dva, organizovao bih jedinstvenu ligu BiH za mlađe kategorije. Mislim da je to bilo kad smo bili prvaci Evrope 2014. godine. Pored lige trebalo bi organizovati i odlazak na vrhunske turnire, kako bi imali što veću vidljivost i što bolju provjeru našeg rada i progresa.
Pod tri, širi spisak igrača bi imao posebne pripremne cikluse od kojih bi pripreme pred prvenstvo bile dva-tri mjeseca, u vrhunskim uvjetima, sa najboljim trenerima i najboljim programom rada. Kada ovo napravimo onda imamo osnova da se nadamo da će “košarkaška sreća” možda da prevagne pa da opet budemo u prvih pet u Evropi.
Sad je moje pitanje šta smo od svega ovoga napravili pa imamo realno utemeljenje da od naših mladih igrača i njihovih trenera očekujemo neki značajan rezultat? Uradili smo malo ili ništa, pa je onda jako komotno reći da su djeca manje talentovana ili da njihovi treneri nisu dovoljno stručni, a to nije tako.
Uskoro nam slijedi dvomeč kvalifikacija za Eurobasket protiv Hrvatske. Šta može bh. tim u ovim duelima, imamo li kapacitet za plasman na Evropsko prvenstvo?
Nedostajat će nam naši glavni igrači, što zbog povreda što zbog pravila NBA i obaveza Eurolige, te neizvjestnost statusa našeg naturalizovanog igrača. Imamo problem na poziciji organizatora igre gdje se “pokrivamo” sa Gegićem i Atićem, koji rade herojski posao, ali to nisu njihove prirodne pozicije. Grupa u kojoj smo se našli sa domaćinom prvenstva Kiprom koji ide direktno na Eurobasket bez obzira na plasman, i dvije jake ekipe, Francuska i Hrvatska, je dosta nezgodna. Gledao sam reprezentaciju BiH u Tuzli protiv Francuske, mislim da je bilo 10 razlike za njih na kraju, što daje nadu da imamo određene šanse.
Mislim da sa Hrvatskom trebamo igrati taktički mudro, napraviti defanzivna iznenađenja i na taj način pokriti određene nedostatke. Siguran sam da selektor Adis Bećiragić i naš stručni štab radi maksimum s obzirom na gore navedeno. Bilo bi lijepo da se plasiramo na Evropsko prvenstvo, jer bi i taj nastup doprinio popularizaciji košarke. Ukoliko se plasiramo, sam nastup na Eurobasketu, pod uvjetom da smo kompletni, može donijeti solidan rezultat. Bez obzira na sve, ekipa u kojoj igraju Nurkić, Garza, Musa, Alibegović, Kamenjaš, Atić, Gegić, Halilović, Lazić i ostali nije za potcijeniti.
Mislim da sa Hrvatskom trebamo igrati taktički mudro, napraviti defanzivna iznenađenja i na taj način pokriti određene nedostatke. Siguran sam da selektor Adis Bećiragić i naš stručni štab radi maksimum s obzirom na gore navedeno. Bilo bi lijepo da se plasiramo na Evropsko prvenstvo, jer bi i taj nastup doprinio popularizaciji košarke. Ukoliko se plasiramo, sam nastup na Eurobasketu, pod uvjetom da smo kompletni, može donijeti solidan rezultat. Bez obzira na sve, ekipa u kojoj igraju Nurkić, Garza, Musa, Alibegović, Kamenjaš, Atić, Gegić, Halilović, Lazić i ostali nije za potcijeniti.
Riječ-dvije o Džananu Musi, Luki Garzi i Jusufu Nurkiću?
Za Džanana Musu mi je posebno drago jer je nakon lošeg iskustva u NBA u koji je otišao prerano, našao način da postane jedan od najboljih igrača Eurolige. To je velika stvar i ogroman uspjeh zbog kojeg sam sretan. Trenutno ne igra zbog povrede i tu se vidi koliko Musa znači za jedan slavni Real Madrid, a to samo za sebe sve objašnjava o kakvoj “igračini” se radi. Veliki sam njegov navijač i želim mu brz oporavak i da se ako Bog da vrati još bolji, a pokazao je snagu karaktera do sada, pa vjerujemo da hoće.
Jusufa sam imao priliku da upoznam, bio nam je specijalni gost na Sarajevo Business Forumu, u vremenu kada sam ja bio u organizaciji SBF-a. Vrhunski košarkaš, inspirativna priča o uspjehu, priča koja može biti vodilja mladima da se trud, zalaganje i iskrena posvećenost na kraju uvijek isplate. Sama činjenica da je toliko vremena u NBA govori da se radi o vrhunskom igraču.
Za Luku Garzu mi je žao što ne igra Euroligu da mogu češće da ga pratim. NCAA najbolji igrač, nekoliko super nastupa u reprezentaciji. Sama činjenica da je Luka Garza odrastao u Americi, a igra u našoj reprezentaciji i to sa prvim rođakom Amarom Alibegovićem je bezvremenska priča. Ja bih to potenciorao na svakom koraku, jer zaista i u marketinškom smislu, kao država i reprezentacija možemo imati jako puno koristi na promociji zemlje i košarke na bazi ove priče.
Ne znam da li postoji sličan slučaj, da dva prva rođaka, sličnih godina, djeca od dvije sestre, obojica rođena van BiH, odaberu da predstavljaju BiH u košarci. Plus obojica su odlični košarkaši, jedan igra u NBA, drugi u Italiji kod Jasmina Repeše u Trapaniju, to je zaista vrh. Volio bih da se o Džananu, Jusufu, Luki, Amaru, Aleksandru i ostalima snimi promotivni video, ili spot, kratki dokumentarac, bilo šta da se može korisiti u promotivne svrhe reprezentacije i animiranje naših mladih ljudi da im se pokaže da je “cool” da igraju za voljeni dres i državu.
Ne znam da li postoji sličan slučaj, da dva prva rođaka, sličnih godina, djeca od dvije sestre, obojica rođena van BiH, odaberu da predstavljaju BiH u košarci. Plus obojica su odlični košarkaši, jedan igra u NBA, drugi u Italiji kod Jasmina Repeše u Trapaniju, to je zaista vrh. Volio bih da se o Džananu, Jusufu, Luki, Amaru, Aleksandru i ostalima snimi promotivni video, ili spot, kratki dokumentarac, bilo šta da se može korisiti u promotivne svrhe reprezentacije i animiranje naših mladih ljudi da im se pokaže da je “cool” da igraju za voljeni dres i državu.
Kako vidite globalna kretanja u košarci u svijetu i u BiH u narednim godinama?
Svi znaju da je košarka postala veliki biznis, koji iziskuje ogromna finansijska sredstva kako bi klub igrao neku bitniju ulogu na toj globalnoj košarkaškoj sceni. Takav biznis i takva postavka gdje se uspjeh u košarci funkcioniše ne bazi ogromnih ugovora za najbolje igrače je kreirao preveliku potražnju za vrhunskim igračima, kojih je nažalost sve manje. Tri su komponente bitne za napomenuti, a odnose se na tri najjača svjetska takmičenja: NBA, NCAA i Euroliga.
NBA liga ima ambicije da se širi odnosno u najavi je osnivanje još nekoliko NBA timova u bliskoj budućnosti. Više klubova znači da treba više vrhunskih igrača. Jedan od glavnih “rasadnika” igrača za NBA je bila Univerzitetska američka liga (NCAA). NCAA liga je decenijama bila zasnovana na principu sportskih stipendija, odnosno besplatnog školovanja i studiranja radi igranja košarke za neki od univerziteta u SAD-u, ali i to se promijenilo. Nakon ogromne fluktuacije NCAA igrača, ili kao što kaže čuveni trener Calipari “One and Done”, a znači odigraš jednu godinu u NCAA i nakon prve godine fakulteta ideš u profesionalce, tu se također kreirao nedostatak igrača.
Tako da sada NCAA plaća studente da igraju košarku i to jako dobre ugovore nudi. Euroliga napreduje i Europska košarka nikada nije bila popularnija. Euroligaški timovi imaju ogromne godišnje budžete, koji u nekim klubovima dolaze i do cifre od 50 miliona eura po sezoni, a redovno se kreću od 20 do 35 miliona eura godišnje u gotovo svim klubovima Eurolige koji imaju ambicije i apetite da budu pri vrhu Eurolige.
Tako da sada NCAA plaća studente da igraju košarku i to jako dobre ugovore nudi. Euroliga napreduje i Europska košarka nikada nije bila popularnija. Euroligaški timovi imaju ogromne godišnje budžete, koji u nekim klubovima dolaze i do cifre od 50 miliona eura po sezoni, a redovno se kreću od 20 do 35 miliona eura godišnje u gotovo svim klubovima Eurolige koji imaju ambicije i apetite da budu pri vrhu Eurolige.
Iz gore navedenog se vidi da ukoliko želite biti iole bitan faktor u svijetu košarke na klupskom nivou, bez ogromnih sredstava nemate šta tražiti u takvom društvu. Upravo zato klubovi kojima je jasno da ne mogu dugoročno konkurirati NBA, NCAA i euroligaškim apetitima i finansijskoj snazi, počinju sa regrutacijom mladih igrača u najranijoj dobi. Starosna granica za skautiranje i regrutaciju potencijalnih vrhunskih igrača se jako spustila. Sada se skautiraju mladi od 12, 13, 14 godina i njima se nude dugoročni ugovori, uz jednu skalu povećanja iznosa ugovora svake godine, ali i povećanja odštete ukoliko igrač iskorisiti opciju da ode iz kluba prije isteka takvog ugovora.
Tu se postavlja pitanje kako BiH uopšte može biti bilo kakav faktor u svijetu košarke. Moje skromno mišljenje je da je jedini put rad sa mladim kategorijama i “proizvodnja” igrača, i to fokus na razvoj igrača do nekih 14-15 godina. Kad pričamo o proizvodnji igrača tu ustvari govorimo o selekciji, programu rada, ambiciji i uvjetima rada. Ima tu naravno jako puno faktora, ali smatram da kombinacija kvalitetnog klupskog rada sa mladima uz opću popularizaciju košarke treba biti put kojim naša košarka ide.
Tu se postavlja pitanje kako BiH uopšte može biti bilo kakav faktor u svijetu košarke. Moje skromno mišljenje je da je jedini put rad sa mladim kategorijama i “proizvodnja” igrača, i to fokus na razvoj igrača do nekih 14-15 godina. Kad pričamo o proizvodnji igrača tu ustvari govorimo o selekciji, programu rada, ambiciji i uvjetima rada. Ima tu naravno jako puno faktora, ali smatram da kombinacija kvalitetnog klupskog rada sa mladima uz opću popularizaciju košarke treba biti put kojim naša košarka ide.
Organizator ste Basketball Development Foruma, kojem je cilj edukacija trenera i igrača mlađih uzraznih kategorij. Otkud ideja za BDF?
BDF je platforma koji u svojoj svrsi, misiji i viziji predstavlja održivi biznis model, uvažavajući trenutno stanje i globalna kretanja u košarci o kojima smo govorili. Prije svega to je platforma koja okrupnjava i na jedno mjesto dovodi sve one koji dijele prethodno navedeno mišljenje o košarci u globalu. Ako pričamo o proizvodnji igrača i fokusiranju da kreiramo ponudu za gore spomenutu potražnju, moramo se bazirati na nekoliko aspekata. Prvi dio je kontinuirana edukacija. Edukacija trenera koji rade sa mladim igračima. Drugi dio je naravno edukacija samih igrača kroz trenažne procese i naposlijetku, ali ništa manje bitno, edukacija roditelja. Sve navedeno treba posmatrati kroz prizmu razvoja košarkaške vještine, atletskih sposobnosti i psihičkih sposobnosti.
Drugi ključni dio je infrastruktura, naravno misleći na sportsku infrastrukturu. BDF je inostranim partnerima predstavio idejni plan investicije u mega projekat košarkaškog trening centra u Sarajevu, dobio inicijalna odobrenja i trenutno se radi na aspektu detaljnog strukturiranja investicije, detaljnim analizama i projekcijama, identifikaciji rizika, a sve u nadi da ćemo dobiti zeleno svijetlo za ovakav poduhvat. Sama ideja uključuje da se svoj djeci, a posebno vrhunskim mladim talentima sa ambicijama za uspjeh u košarci, omoguće najbolji uvjeti rada, dostupnost infrastrukture bez ograničenja, a sve na samoodrživom i community friendly principu. Radi se o projektu koji je dosta složen i zahtjevan, pa iziskuje i vrijeme.
Nadamo se uspjehu jer je projekat već ocijenjen kako inovativan i inkluzivan, dobar za zajednicu, društveno odgovoran sa potrebnim elementima razvojnog i održivog karaktera.
S.Šišić/faktor.ba/
