Prvi put od postojanja košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, tačnije od ratne 1993. godine pa sve do danas, nije se dogodilo da se uoči jedne zvanične kvalifikacione utakmice javnosti i navijačima ne obrati niti jedan jedini reprezentativac.
Ovaj nezapamćeni presedan odigrao se 27. augusta tačno u 13 sati u Tuzli. Na zvaničnoj press-konferenciji pred novinarima su se pojavili selektor Dario Gjergja, potpredsjednik Košarkaškog saveza BiH Aid Berbić i PR menadžer Hajrudin Prolić. Stolica namijenjena igračima ostala je sablasno prazna. Niti jednog reprezentativca nije bilo na vidiku.
Opravdanje? U trenutku dok je trajala press-konferencija, reprezentativci su, biva, imali šuterski trening. A kako su se „našutirali“ na tom i sličnim treninzima, neumoljivo je razotkrila zvanična statistika na parketu. Protiv Italije šut iz igre katastrofalnih 29/71 (tek 40 odsto), uz jezivih 4/28 za tri poena (sramotnih 14 posto). Ništa bolje nije bilo ni protiv drugog tima Litvanije: iz igre 23/58 (39 posto), a iza linije 6,75 skromnih 5/21 (21 posto). Baš im je valjao taj šuterski trening, nema šta.
Odluku o bojkotu su, kako smo već pisali, donijeli ranije unutar svoja četiri zida, a ta je farsa prvenstveno bila usmjerena prema portalu BHbasket. „Možete snimiti izjavu, ali ne smijete postaviti pitanje“, glasila je poruka koja nam je upućena.
Na taj način direktno smo diskriminisani – brutalno nam je uskraćeno pravo na rad i pravo na slobodu izražavanja, što su elementarna profesionalna i ljudska prava. Kada smo kapitena – doduše samo na papiru – Adina Vrapca otvoreno pitali: „Zbog čega?“, njegov odgovor sveo se na cinično: „Nema razloga.“
Kako nema razloga? Zašto se onda niko nije pojavio pred kamerama? Zašto kasnije izjave nisu davali ni ostalim kolegama novinarima i drugim redakcijama? Zašto su pobjegli sa zvanične press-konferencije iza paravana „šuterskog treninga“? To najbolje znaju oni sami i kolovođe ovakvog diletantskog ponašanja.
Cijenu ovakvog bahatog bojkota platili su oni koji to najmanje zaslužuju. Navijači koji su kartu za Mejdan platili 40 KM ostali su uskraćeni za riječ onih koje dolaze bodriti. Sponzori, koji daju novac i čiji su logotipi stajali na pres-pultu, ostali su bez igrača koji je po ugovoru morao sjediti za tim stolom. Javnost je ostala uskraćena za poruku i poziv na utakmicu. A uradili su to jednostavno zato što im je dopušteno.
Već smo upozoravali na to da je u ekipi stvoren opasan višak autonomije na uštrb autoriteta. A šta smo sve još vidjeli i zabilježili u Tuzli, o tome ćemo tek pisati narednih dana. Pravilo mora biti jasno svima u Savezu i svlačionici: niko i nikad ne smije biti iznad reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nikad!
Sve dok to pravilo ne postane sveto slovo, svjedočit ćemo ovakvim provincijskim predstavama i privatnim animozitetima prema novinarima koji se usude kritički promišljati ili postaviti suvislo pitanje. Prvi put u 33 godine postojanja državnog tima novopečene „zvijezde“ su demonstrativno odbile press-konferenciju. Ostaje samo jedno logično pitanje za te iste igrače: da li bi ovakav bezobrazluk ikada smjeli prirediti u klubovima koji ih plaćaju?
PS: I da budemo potpuno jasni. Vaše izjave nam i nisu potrebne jer ponavljete floskule kao pokvarena ploča. Ali reprezentacija je svetinja i to se mora poštovati.
E.Sk
