Čitam, slušam, pratim društvene mreže i ne mogu da vjerujem koliko je površnosti u komentarima o dolasku Nihada Selimovića u Bosnu BH Telecom. Kažu dežurne sveznalice da je došao da ugasi klub, da će Bosna izgubiti identitet i da je ovo početak njenog kraja. A upravo te iste sveznalice ili ne znaju ili ne žele da znaju da je Nihad Selimović svojim novcem i vlastitim entuzijazmom stvorio Sparse, klub koji je godinama bio sinonim za razvoj mladih igrača i čija okosnica danas čini reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Naravno, bilo bi nepravedno sav uspjeh Sparsa pripisati samo Selimoviću. U toj priči ogromnu ulogu imao je Marko Trbić, trener i stručnjak koji je godinama sistematski stvarao igrače, gradio kult rada i od Sparsa napravio respektabilan projekat. Funkcionisalo je, rekao bih, dok je bilo novca, a da su Sparsi imali podršku kakvu je Bosna BH Telecom imala u posljednjoj sezoni, uvjeren sam da bi mogli dosegnuti i evropske visine o kojima se danas samo govori.
Uostalom, Sparsi su sa mlađim kategorijama igrali Euroligu, bili su uz Igokeu jedini klub iz Bosne i Hercegovine u FIBA Champions League, a njihovi igrači danas nose dres reprezentacije.
A kada smo već kod sistema, hajde da otvorimo pitanje o kojem niko ne govori. U kakvom je stanju zapravo ostavljena Bosna BH Telecom?
Klub je posljednjih godina egzistirao na tri čovjeka. Dubravko Barbarić bio je predsjednik, Zerina Čopra PR menadžer, a tu je bio i jedan advokat koji je rješavao pravne stvari. Nigdje Upravnog odbora, nigdje sportskog direktora, nigdje ozbiljnog administrativnog aparata kakav mora imati klub koji pretenduje da bude regionalni faktor. Postojalo je povremeno domunđavanje sa Aleksandrom Damjanovićem, ali formalna struktura koja bi garantovala kontinuitet jednostavno nije postojala.
I onda dolazimo do možda najvažnijeg pitanja. Gdje su pioniri i kadeti Bosne?
Juniori jesu prvaci Bosne i Hercegovine i to je sjajna stvar, ali gdje su mlađe selekcije koje bi morale predstavljati temelj jednog velikog kluba? Kako je moguće da Bosna, nakon svih uspjeha koje je ostvarila, nije izgradila masovnu školu košarke, armiju djece koja bi sanjala da jednog dana obuče njen dres? Odgovor nije komplikovan. Nije se radilo dovoljno sistemski. Napravljena je situacija u kojoj klub zavisi od jednog čovjeka.
Ako ode Dubravko Barbarić – nema Bosne.
Takva je bila hipoteza na koju je, čini mi se, računao i sam Barbarić. Kada je obznanio da odlazi, vjerovatno je očekivao molbe, pozive i pritiske da ostane. Njegova odluka objavljena je preko Facebook stranice, preko Zernine Čopre, a Sarajevo je ostalo prilično mirno. Možda zato što je dio sportske javnosti već bio umoran od egocentrizma koji je vremenom postao zaštitni znak njegovog mandata.
Jer, nije dovoljno osvajati trofeje ako pritom narušavate odnose sa ljudima koji su stvarali klub. Dovoljno je sjetiti se načina na koji je javno marginalizovana legenda Bosne Dževad Alihodžić ili načina na koji su iz kluba nestajali ljudi koji su bili uz Bosnu kada joj je bilo najteže.
Nakon odlaska Almira Bradića i Ajle Avdagić nije bilo nikakvog objašnjenja. Ljudi su jednostavno sklonjeni u stranu. A upravo su oni bili tu kada nije bilo ni novca, ni rezultata, ni velikih ambicija.
I zato, koliko god Barbarić zaslužuje priznanje za sportske rezultate, a zaslužuje ga jer je Bosna osvojila Kup Mirza Delibašić, titulu prvaka Bosne i Hercegovine i igrala četvrtfinale ABA lige, toliko mora snositi odgovornost za činjenicu da je organizacija kluba ostala na nivou improvizacije.
Jer, kada je otišao, ostali su – kako bi to otpjevao Sinan Sakić – pepeo i dim.
Nema pionira, nema kadeta. Dva najtalentovanija juniora otišla su u Sjedinjene Američke Države. Mnogi prvotimci su spakovali kofere. Sudbina Muhameda Pašalića još je neizvjesna. Klub je posljednjeg dana jedva prijavljen za ABA ligu.
I upravo tu dolazimo do Nihada Selimovića.
Čovjek je bukvalno pet do četiri prijavio Bosnu za ABA ligu i time spriječio da se klub suoči sa katastrofom koja bi ostavila dugoročne posljedice. Odluka da Bosna naredne sezone najvjerovatnije igra samo domaće prvenstvo u ovom trenutku djeluje racionalno. Kako potvrditi evropsko takmičenje ako ne znate roster, ako nemate organizaciju i ako ne znate kakav će vam biti budžet?
Zanimljivo je da danas za Evropom najviše žale oni koji nisu dolazili na utakmice FIBA Europa Cupa. Zetra je bila prazna, interes javnosti skroman, a sada se evropski nastupi predstavljaju kao pitanje života i smrti.
Bosna danas nema problem sa imenom, tradicijom ili navijačima. Ona ima problem sa organizacijom.
I upravo zato je angažovan Selimović.
Ali ni on nije bez izazova. Iskusan i prekaljen košarkaški radnik ne smije dozvoliti da menadžeri preuzmu ključne poluge odlučivanja. Sportski direktor mora biti čovjek Bosne i čovjek košarke. Kroz glavu prolaze imena Muje Tuljkovića i Kenana Bajramovića, možda postoji i neko treći, ali to mora biti osoba koja razumije identitet kluba i zna kako funkcioniše savremena košarka.
Što se tiče trenera, Muhamed Pašalić je svojim radom zaslužio priliku. Ako uprava odluči drugačije, onda to mora biti odluka zasnovana na jasnoj viziji i stručnim kriterijima, a ne na preporukama menadžera i kratkoročnim interesima. Nihad Selimović i bez menadžera, ako ne ostane Pašalić, najbolje zna koje trenersko ime ima predibilitet, stručnost i energiju za ABA ligu. Nećemo licitirati imenima, ali, siguran sam, da i Selimović i ja – mislimo na jednog.
Pred Bosnom su sada mnogo važniji zadaci od pukog sastavljanja seniorskog rostera. Potrebno je formirati pionirsku, kadetsku i juniorsku selekciju, vratiti ljude koji znaju raditi s djecom i izgraditi sistem koji neće zavisiti od jednog čovjeka.
Da je Nihad Selimović danas u onom zanosu od prije petnaest godina, kada je svojim novcem stvarao Sparse, bez dileme bih garantovao veliki uspjeh. Ali godine učine svoje. Učine svoje i lažna obećanja, i razočaranja, i umor.
Ipak, ako Selimović ima makar trećinu nekadašnje energije, uvjeren sam da Bosnu može podići iz organizacijskog pepela i dima.
Jer takmičarski Bosna još uvijek stoji na čvrstim nogama.
Organizaciono je posrnula.
Zbog toga je Selimović i došao.
A u Sarajevu je opozicije uvijek bilo i uvijek će je biti. Veliki klubovi žive od pobjeda, ali opstaju samo zahvaljujući sistemu.
Bosna sada ima novu priliku da ga izgradi.
