Nakon što smo jučer ogolili gorku istinu o 26. mjestu U-20 reprezentacije i truhlom klupskom sistemu koji proizvodi manekene za društvene mreže umjesto vrhunskih sportista, red je da odgovorimo i onima koji dežurno opravdanje pronalaze u frazi: “Jebiga, takvo je vrijeme, ne može se više.”
Može se. I moglo se. I to baš ovdje, u ovoj istoj Bosni i Hercegovini, bez mađioničarskih trikova i bez miliona iz svemira.
Vratimo se samo malo unazad, u vrijeme pred kraj kultne Sloboda Dite. Tadašnji direktor Žarko Vujović i trener Senad Muminović nisu kukali nad sudbinom, niti su čekali da im zvijezde padnu s neba. Uzeli su stvar u svoje ruke i proizveli četiri vrhunska A reprezentativca!
Pogledajmo tu “četvorku” i kako se radilo:
-
Draško Albijanić – pronađen i doveden iz Bileće sa 19 godina. Napravio zavidnu reprezentativnu i klupsku karijeru.
-
Milan Milošević – također skautiran i doveden iz Bileće sa 19 godina. Kasnije napravio fantastičnu inostranu karijeru.
-
Elmedin Kikanović – tuzlansko dijete, regrutovan sa 17 godina. Prešao put od školske sale na Ceriku kod Tuzle, preko juniorske selekcije, do A reprezentacije i rekordnog transfera u historiji Sloboda Dite kada je potpisao za Crvenu zvezdu.
-
Miralem Halilović – regrutovan sa svega 16,5 godina, postao najmlađi kapiten u historiji Sloboda Dite, igrao za reprezentaciju sve do unazad nekoliko mjeseci, a i danas rešeta mrežice u najjačoj ligi Francuske za Cholet!
Prije njih, iz te iste Slobode u košarkaško nebo lansirani su Azur Korlatović, Jasmin Hukić i veliki Mirza Teletović, koji je iz Tuzle na kraju dobacio sve do NBA lige!
Dakle – MOGLO SE! Niti je Slovenija tada bila daleko, niti su oni imali nekakav svemirski sistem koji mi nismo mogli prepisati. Razlika je bila u samo jednoj stvari: talenti su se tražili, nisu dolazili sami. Bilo je to vrijeme bez TikToka, Instagrama i polufabrikovanih highlights videa. Radilo se na terenu, prepoznavao se suhi talenat, a Halilović i Kikanović su slati u Treviso na prestižne kampove da se ukrste sa najboljim vršnjacima Evrope i vide gdje su.
Da to nije bila slučajnost, godinama kasnije dokazali su i sarajevski Sparsi. Kada su Nihad Selimović kao predsjednik i Marko Trbić kao trener uspostavili ozbiljan sistem radilice, stvorena je generacija od koje seniorska reprezentacija BiH i dan-danas živi!
Danas? Danas su se pravila igre promijenila, to je tačno. Danas Miško Ražnatović kao metlom pokupi sve što vrijedi na Balkanu u svoju Megu, pa lansira na koledže i u NBA. Danas američki koledži sami plaćaju mlade igrače i odvode ih preko okeana, što je nekada bilo nezamislivo.
Izazova je milion. Ali ključno pitanje za gospodu iz Košarkaškog saveza BiH glasi: Ko uopšte prati sve te procese u KSBiH?!
Imaju li oni uopšte čovjeka čiji je to posao? Čovjeka koji vodi bazu podataka, koji zna za svakog talentovanog dječaka u dijaspori, na koledžu ili u nekoj lokalnoj sali? Ja lično znam čovjeka koji ima kompletnu bazu, koji je najobavješteniji na ovim prostorima, ali mu ime neću pominjati jer znam da ga oni u Savezu ne bi ni saslušali.
Umjesto da klubovi budu radionice, oni su postali kasice-prasice za skupljanje članarina. Rezultat te kantonizacije i zatvaranja u sopstveni “fildžanistan” jeste da nas u mlađim selekcijama više nema ni na mapi. Ako se ovako nastavi, budućnost košarkaške reprezentacije BiH bit će identična fudbalskoj – ovisit ćemo isključivo o tome hoće li nam neko dijete rođeno u Švedskoj, Njemačkoj ili Austriji iz patriotizma izabrati grb.
Klubovi su odustali od stvaranja igrača. Savez je odustao od građenja sistema. Ako su Vujović, Muminović, Selimović i Trbić mogli stvoriti igrače za najviše domete, priča da se “danas ne može” samo je jeftina maska za nerad i neznanje. Sistem se mora mijenjati od temelja – dok još imamo za koga navijati.
