Na prestižnom Biznis forumu u Ljubljani, prvi čovjek Partizana Ostoja Mijailović hladnokrvno je ispalio cifru od koje se običnom smrtniku na ovim prostorima vrti u glavi: budžet crno-bijelih za predstojeću sezonu iznosi nevjerovatnih 28 miliona eura. Uz to je ponosno dodao mantru koja služi za anesteziranje navijačke baze: „Ne dugujemo nikome ništa i klub je stabilan.“
Finansijska stabilnost je lijepa priča za ekonomske panele i korporativne prezentacije. Međutim, za klub renomea nekadašnjeg prvaka Evrope, koji iza sebe ima milionsku armiju navijača, postoji jedno ključno, logično i bolno pitanje: Gdje su trofeji?
Partizan je godinama unazad pretvoren u najskuplji protočni bojler evropske košarke. Svakog ljeta svjedočimo istom obrascu. Odlazi po desetak igrača, dolazi novih desetak. Kao na beogradskoj željezničkoj stanici: koferi se raspakuju, zvučna imena se najavljuju uz fanfare, a prije nego što uopšte pohvataju šta znači igrati pred punom Arenom, već su na izlaznim vratima.
Ove sezone spisak odlazaka djeluje tragikomično. Otišli su Bonga, Milton, Braun, Vašington, Kalates, Fernando, Osetkovski, Pokuševski… Raspuštena je čitava jedna skupocjena četa, a već je dovedena nova legija stranaca i povratnika: Tompson, Hejs, Stivens, Pajola, Tanasković, Vildosa, Vilis, Olmen. I tu, kažu, nije kraj, čekaju se još dvojica nosilaca.
Ulagati 28 miliona eura – od kojih ogroman dio dolazi iz državnih i javnih izvora ili pod pritiskom vrha vlasti na sponzore – da bi se svake jeseni tim pravio od nule, nije sportska strategija. To je panično krpljenje i kupovina socijalnog mira među Grobarima.
Šta je Partizan dobio za desetine i desetine miliona eura sprženih u proteklim sezonama? Titule u ABA ligi i domaćim takmičenjima postale su incident, a ne pravilo, dok se najveći rival i dalje šepuri sa peharima. U Euroligi se svaka sezona najavljuje kao pohod na Final Four, a završava prebrojavanjem prodatih sezonskih ulaznica i matematičkim kalkulacijama za ulazak u play-in.
Lijepo je što Partizan ne duguje nikome ništa. Ali Ostoja Mijailović i menadžment kluba itekako duguju onima koji pune dvoranu i kupuju najskuplje karte u regiji. Duguju im jasan odgovor: do kada će uspjeh mjeriti visinom budžeta i brojem dovedenih Amerikanaca, a ne zlatom u klupskom muzeju?
Jer na kraju dana, košarka se ne igra za finansijske izvještaje sa foruma u Ljubljani, nego za pehare. A Partizanova vitrina, proporcionalno milionima koji kroz nju prolaze, već predugo stoji sablasno prazna.
